Vrlička narodna nošnja spada u sam vrh nacionalnog etnografskog  blaga u Hrvata. Ona nije samo najprepoznatljiviji segment cjelokupne etnografske baštine, već je ona dio povijesti. Prva tkalja je osnovni ornament preuzela iz starohrvatske kamene plastike koji je vještim prstima pretočila u ukras i tradiciji. I tako to traje stoljećima. Nižu se niti, slažu se boje, dugo u noć se tka i veze da bi se sve zajedno stopilo u neponovljivu nošnju muškarca i žene, djevojke i djece koja je neizostavni dio svih obreda i važnijih događanja kako crkvenih tako i svjetovnih

Nakon košulje muškarci navlače hlače, gaće od modrog sukna koje padaju nisko ispod trbuha. Dugih su uskih nogavica. Na prednjem, srednjem dijelu gaća urezane su promaje koje čine preklop hlača, a u bokovima su urezani džepovi. Ovaj dio hlača bogato je optočen prugama crvene čoje (skerleta) kićajem - gustim i dugim kitama od crvene, zelene ili modre svilene niti. Nad gležnjem nogavice su rasporene, a uz rub raspora prišiven je gusti niz mjedenih kuka i spona radi kopčanja.

Osim u radnim oblicima nošnje, preko košulje se obvezno oblači prsluk. U vrličkoj nošnji postojale su tri, odnosno četiri vrste muških prsluka. Svi su istog kroja i naziva - krožet, izuzev čerme s tokama. Osnovna im je razlika u stupnju kićenosti i materijalu. Zimski krožeti izrađeni su od modrog sukna, a rubovi vrata, prsa i rukavnog izreza obrubljeni su orubicom uskim trakom crvene čoje. Jednostavnijem krožetu uz orubicu prišivaju se duž vrata, sred prstiju i stražnjim dijelom orukavlja još široke aplikacije istog materijala sa sitnim doradama veza, a onaj bogatiji i svečaniji ima i tri dodatna kruga čoje - kolo. Ovaj potonji, kojem crvena čoja osvaja gotovo cijelu površinu prednjeg dijela, krasi bogat vez lančancem i  ovijancem svilenom niti po skarletu u sitnim gustim motivima kuka.

Treća vrsta prsluka svečani je dio nošnje ljetnog razdoblja. Nosi pridjev prtem, u značenju pamučnog predmeta ili anterija. Davno je, još prije prvoga svjetskoga rata, izašao iz upotrebe, pa je danas kao izuzetna rijetkost gotovo zaboravljeni dio muške vrličke nošnje. Bio je izrađen od debljeg pamučnog platna, a kroj mu je isti kao i u prethodnim prslucima. Ovaj predmet je likovno potpuno skladan vrličkoj muškoj košulji, jer su po njegovoj prednjici aplikacije od istog veza raspleta izrađenog bijelim pamukom i srmom, te dodane pamučne i srmene kitice. "Posut" je i lužinama - metalnim šljokicama. Ukrašava se i kopča istim staklenim narančastim dugmetima kao i košulja. Svi krožeti na leđima, visoko u visini ramena izvezeni su ili ampliciranim trakama ukrašeni motivom križa.

Najsvečanija vrsta muškog prsluka, širom Dalmacije, pa i u Vrlici je jačerma ili čerma s tokama. Ne samo da je u cijelosti izrađena od najskupocijenijeg materijala - crvene čoje, nego je njezina prednjica ukrašena jednim od , tehnički i estetski, najboljih radova majstora zlatara - srebrnim tokama. Toke su predmet koji je od negdašnjeg, srednjovjekovnog zaštitnog premeta oklopa evoluirao u posebno atraktivni muški nakit. Jačerma s tokama nosi se samo u posebnim prigodama i neizostavan je dio vrličke nošnje kada grobari na Veliki petak pred Gloriju čuvaju Isusov grob u matičnoj crkvi. Čerma nije zamjena drugim prslucima nego je dodatna oprema nošnji, pa se oblači preko koržeta. Kao vrlo skupocjeni predmet nošnje nasljeđivala se s koljena na koljeno.

Krožeti se zajedno s košuljom uvlače u gaće, a oko struka se mota pas od struke. Izrađen je od više uzica domaće crvene vune i stegnut uvojima vune u skladnim nizovima boja. I po više metara dug, ovaj pojas se višeslojno mota i zatiče, ali uvijek tako da kite na njegovim krajevima vise o desnom boku.

Ista vrsta predmeta, pojas, no sasvim drugih odlika je pripašnjača ili pašnjača. Poput čerme s tokama, i ovaj ukrasni predmet je Izrastao iz višestoljetne ratničke prošlosti ovoga kraja. On je uistinu sinonim dinarskog muškog junačkog mentaliteta. Sačinjen je od višeslojnih širokih slojeva kože, a namjena mu je bila priručno zaticanje oružja, različitih noževa i kubura u njegove listove ili džepove kože. Čeona mu je strana pokićena kositrenim ili olovnim granulama, pulijoma. Skupocjena kao i čerma, pašnjača je bila vlasništvo samo bogatijih težaka. Sukladno jačermi, nosila se samo u najsvečanijim životnim trenucima.

Predmet kojim se kompletira muško odijevanje pripada zimskom inventaru pa se ljeti ne mora oblačiti, ali daje završni oblik cjelini. Takav predmet, do struka kratki haljetak dugih rukava, u dinarskim i jadranskim prostorima zove se koporan, a u Vrlici češće i trlagan. Jedini je predmet koji se radi od sukna mrke boje prirodne vune. Ravnih je rukava i ravnoga stana s umetnutim klinovima. Seže jedva do bokova. Uskog je trokutastog vratnog izreza i urezanih džepova na prednjici. Poput suknenih krožeta svi rubovi trlagana su orubljeni orubnicom i aplikacijama od crvene čoje: na dnu prednjice su trokutasti skuti, a s obje strane prsa po dvije dulice oblika srca ili kruga. Sve aplikacije na kaparanu oivičene su crvenim svilenim gajtanom i istim kitama.

Književni izraz "obuća" u vrličkoj tradicijskoj terminologiji označava tek jednu određenu vrst predmeta koja se obuva na noge. Presijecanje sličnih predmeta različitih naziva s istim nazivima drugačijih predmeta u vrličkom kraju posebno ističe slojevitu građu vrličke "obuće" u već slojevitoj kompoziciji nošnje.

Uz kožnu "obuću", opanke oputaše, standardni oblici "obuće" su obojci, terluci, obuća, bičve ili čarape te posebno kožno remenje, potkoljenjače. Bičve vrličkih muškaraca nemaju ni stopalo, ni petu, ni prste, nego samo gornji dio lista noge. Ispletene su, kao najsvečaniji detalj obuće, prozračnim čipkastim bodom od bijele pamučne niti na pet igala. Navlače se preko gaća kao prvi predmet uz nogavice. Iznad njih, ako se nose, vežu se i potkoljenjače - remenje ukrašeno, poput pašnječe, sitnim olovnim i kositrenim granulama i metalnom kopčom za stezanje. Na bosu nogu navlači se obuća, predmet koji bi u današnjem smislu riječi bio prava čarapa. Ali ovoj "čarapi" je donji dio, stopalo, ispleten glatkim bodom od bijele domaće vune, a grlić lista noge iskrojen od modrog stupanog sukna. Grlić je ukrašen vezom lančancem, ovijancem, i obametom, te oivičen vunenim crvenim gajtanom. S unutarnje strane noge je otvoren, s nizom kukica i spona koje se kopčaju samo u donjem dijelu. Na takvu obuću dolaze još obojci, pletena obuća stopala bez pete ili terluci s petom, lako im je rist ukrašen gustim lančancem, a rub Im prati istrig crvene čoje, i obojke i terluke potpuno prekriva opanak, pa nisu vidljivi dio nošnje. Na glavi crvena kapa od čoje, nekad plitko stožasta, a danas ravnih kontura s crnim trakama obrubljenim rubovima i vezom od crnih niti i Istim kiticama, krunski završava slijed oblačenja muškarca.

Kao i mušku nošnju, i žensku odlikuje višeslojno oblačenje jednog predmeta preko drugoga, iako je košulja prvi i osnovni, vidljivi dio nošnje, zabilježena je i često se na fotografijama ispod nje nazire vrsta jednostavne potkošulje koja se nazivala komeš. Muški pandan joj je muška potkošulja - guća.

"Tunica dalmatica" u ljetnom razdoblju, posebno pri žetvenim radovima, zna biti upotpunjena samo pregačom i pojasom, tkanicom ili pasom koji je pridržava, ali u neuobičajenom položaju: zavrnuta i zataknuta za pojas i obješena straga tako da ne smeta pri ovoj vrsti posla.

No, pravilno oblačenje nalaže da se s košuljom, uz pregaču i pojas, uvijek nosi duži haljetak bez rukava - sadak. Iako je ova vrsta predmeta iskrojena od tri dijela s leđima i dvjema prednjicama te vrlo naliči i oblači se poput prsluka, način njegova otvorena nošenja je takav da se sprijeda od njega vide samo uski trakovi naramenica, a ostali dijelovi padaju tako da potpuno otkrivaju donje slojeve prednjeg dijela nošnje, košulju, tkanicu i pregaču, iako je, sukladno muškim prslucima, izrađen od domaćeg stupanog sukna i u svečanim inačicama bogato ukrašen aplikacijama od crvene čoje i lančancem, ovom predmetu za razliku od muških do grla zakopčanih krožeta, težište je njegova stražnja strana s bokovima.

Na podlozi, za ženu od modroga, a za djevojku bijeloga sukna, na sadak se dodaju različito iskrojene rubne aplikacije od crvene čoje (sa zelenim dodacima) koje u najsvečanijim njegovim oblicima prekrivaju gotovo cijelu površinu sadaka, najrazvedenijih oblika na leđima. Tako se iz širokih traka čoje, koje se od ramena spuštaju niz leđa, razvija motiv prstiju i noktiju, a iznad njih se, u visini lopatice, prišiva zvrk s istrigom - par dodatnih krugova po rubu zarezane čoje, bogato izvezen lančancem. Ukrasni trak donjeg ruba sadaka također čini niz od više komadića lančancem izvezene čoje, čiji se najširi dio dodiruje s noktima, pa zajedno zatvaraju likovnu kompoziciju leđa u jedinstvenu cjelinu. Sadak, košulja i kličana pregača s pojasom nose temeljne likovne vrijednosti ženske vrličke nošnje, pa su ova tri predmeta osnovna okosnica svih njenih daljnjih razrada.

Iako su navedeni predmeti mogući samostojni oblik ljetnog oblačenja, nekad se oblačio i vuštan ili fuštan - gornja haljina s nafaldanim krilom i prslučićem bez rukava. Češće je zabilježena kao dio djevojačke ljetne, posebno blagdanske opreme, negoli njegovi sukneni oblici. Svečani ljetni vuštani su pamučni i poput drugih predmeta djevojačke nošnje, bijeli. Međutim, potpuno su neukrašeni. Vuštan se oblači preko košulje, a njegov prslučić dovoljno je otvoren da se ispod njega vidi vez na prsima košulje. Straga ga potpuno prekriva ukrašeni sadak. Ispod sadka pri svakom koraku rastvarale su se falda i njihala krila suknje mnogo ljepše nego kod košulje. No, ovaj predmet je poput muškog prtenog krožeta davno isčezao iz upotrebe i kolektivnog pamćenja vrličkih sela, pa se danas vrlo rijetko obrađuje i u stručnim obradama vrličke nošnje.

Ovom renesansnom tipu kroja gornje odjeće, srezane u struku i nafaldanog krila vrlo je slična jako dobro poznata vrlička zimska ´aljina. Osnovna im je razlika što ´aljina ima rukave i što je izrađena od modrog ili bijelog sukna, te je, za razliku od fuštana, sprijeda potpuno rastvorena. Ovisno o tomu je li ženski ili curski predmet, zove se modrina ili, djevojačka bilača. Iako se češće viđala kao svakodnevni, neukrašeni predmet starijih žena, ´aljine znaju biti bogato ukrašene, ali samo njihov gornji dio oplećak, jer se preko njihovih leđa navlači raskošno ukrašeni sadak pa leđa ni modrine, ni bilače nisu ukrašena.

Sukladno drugim suknenim predmetima vrličke nošnje i ´aljina se ukrašava trakovima čoje po svojim rubovima, ali posebno svečane su one koje krasi dodatna aplikacija na prsima od crvene i zelene čoje, nispršnjača, te potpuno crvene zalatke prevučene preko njenih rukava. Ako je modrina mlade udate žene, nispršnjača joj je dodatno ukrašena plodonosnim oklopom od kauri školjaka, i sadak i pregača, u zimskoj inačici nošnje nose se preko ´aljine, pa su oni njen ukrasni, komplementarni dio, sukladno ljetnim varijantama nošnje.

Dobna razrada ženske vrličke nošnje, koja se posebno ističe u uporabi djevičanske bijele boje djevojačke nošnje, naspram osnovne modre boje sukna udatih žena, razvija se u posebne vrste predmeta njihovih oglavlja i obuče.

Sasvim mlade djevojčice, koje još nisu stasale za udaju, nose samo crvenkapu. Kosu spliču iza ušiju u dvije uredno spletene pletenice koje prekriže i nisko spuštena pola vrata, a njihove vrhove dižu preko ušiju i na tjemenu vežu uzicom u labavi vijenac. Kapu, vrlo sličnu muškoj samo što nema ukrasnih kita, stavljaju ravno preko čela tako da njena izvezena polovica ostaje na lijevoj ili desnoj strani glave. Nakon što skoči na policu, odnosno sazre za udaju, što obično biva udajom starije sestre, djevojka dobiva statusne simbole udavače - bijelu kvadratnu maramu, okrugu, koju preslaže u trokut i polaže kao prevjes preko stražnje polovice kape tako da joj je jedan kraj, ukrašen sitnim cvjetovima plosnog veza, visi niz leđa, a druga dva uokviruju lice i padaju na ramena.

Udavačama, posebno onim bogatim, pripadaju i druge vrste skupocjenih ukrasnih i zaštitnih predmeta: paunovo pero po sredini kape i po mogućnosti što više nakita. Uz uobičajene samostalne vrste nakita od srebra i njegovih slitina, kao što su prstenje, rećine na tri botuna i špijode, ukrasne igle kojima se zatiče okruga o kapu, vrličku nošnju poglavito određuju posebne vrste ogrlica, đerdani´. Izrađene su od gotovog kovanog novca nanizanog naizmjenično s filiganskim srebrnim zrnjima sličnim onima koji čine glavu špijoda. No, danas pod nazivom đerdan samo se pamte njezini hipertrofirani oblici prerasli iz ogrlice u posebnu vrstu dugih prsnih privjesa sačinjenih od višeslojnih niza prišivenih novčića na komadu platna. Ovo je uistinu uočljiv i stasit predmet jer kad ga stavi bogata udavača, dofarica, pokriva poput oklopa prednji dio tijela skrivši, od ramena do koljena, sve donje slojeve nošnje. Kako ovaj derdan nije ogrlica, uz njega su djevojke i mlade žene nosile višestruko omotane oko vrata i druge vrste ogrlica od staklenih perli, koralja ili druge vrste dostupne im bižuterije. Nekad su se kovanim novcem više kitile djevojačke, ali i muške kape. I obućom na nogama se razlikuju djevojka od udatih žena. Iako je općenito ženska obuća vrlo slična muškoj i ima iste nazive bičve, obuća, obojci i opanci, jedino obojci i opanci odgovaraju opisu muških premeta. Djevojke, međutim, umjesto bičava nose klašnje. Klašnje se poput muških i ženskih bičava oblače bez stopala. Također su kao muške ispletene, ali ne pamukom i prozračnim bodom, nego su domaćom vunom u mrkim bojama modre, zelene i crne boje izvedeni gusti geometrijski motivi vrlo sličnih tehnici klječanih predmeta nošnje. Vrh i dno klašnja s uzicom za stopalo ispleteni su bijelom bojom. Alternativa djevojačkim klašnjama su ženske bičve izrađene od stupanog modroga sukna. Stražnja strana im je ukrašena gradom te na dnu imaju urezan raspor s kukama i sponama za kopčanje. Bilo preko klašnja ili bičava, i djevojke i žene navlače istu vrstu predmeta - obuću, obojke i opanke. Ženska je obuća vrlo slična muškoj, tek ponešto se razlikuje u dimenzijama i rasporedu svojih lančancem izvedenih motiva, a obojci i opanci su posve isti.

Kako smo vidjeli, kićenost nošnje i zasićenost nakitom žena vrličkih sela raste s približavanjem njihove udaje. Već kao udavača ona nosi okrugu, znamenje udate žene, a za sam obred vjenčanja umjesto djevojačkog bijelog, obući će i modri ženski sadak. Istoga dana, nakon vjenčanja skinut će joj se crvenkapa - simbol djevičanstva vrličkih djevojaka, a pod okrugu umjesto nje stavit će poseban podložak - kovrljak. Od udaje i pletenice spliće iznad ušiju i ulaštene iznad tjemena polaže nisko do čela. S novim načinom češljanja i dodanim, oku nevidljivom kovrljakom, ista okruga ima sasvim druge obrise i značenje oglavlja udatih žena.

Još u prvoj godini braka nevjesti dolikuje kičenje slično djevojačkom, pa će ona još uvijek o svečanostima nositi jednako bogato ukrašenu nošnju i sav nakit koji joj je iz obiteljskog doma pripao. No, mladim ženama, od kojih se očekuju obiteljske prinove, zasebno pripadaju i više ih ističu didani ukrasi od kaurl školjaka, oklopi na njihovim ´aljinama i na didanim tkanicama. Što vrijeme više odmiče, boje ženskoj nošnji će postajati sve zagasitije i tamnije, sa sve manje otvoreno crvenih skrletnih aplikacija. Građa njene nošnje postaje sve siromašnija ukrasom, a okruga sve navučenija na lice i zabradenih krajeva. Zanimljivo je da ostane li djevojka neudata, stara cura, ostaju joj svi atributi djevojačke nošnje.

Prema svim svojim obilježjima, tektonici svoga osnovnog ruha, načinu izrade i motivima ukrašavanja, te vrsti nakitnog inventara, uza sve društvena, politička i povijesna previranja na ovom prostoru, vrlička je narodna nošnja uspjela izuzetno kvalitetno i dosljedno sačuvati stilske odlike srednjovjekovnog kulturnog inventara i tradicije. Po njenim mirnim, statičnim formama polikromni vez ispisuje gusti ornament vrlo sličan onom na kamenoj starohrvatskoj plastici, a omiljeni nakitni oblici gotovo su isti onima pronađenim u starom naselju Vrh Rike, pa uistinu možemo potvrditi da je vrlička nošnja iznijela temeljne osobine starohrvatske kulturne baštine u novovjeku pučku tradiciju, očuvavši ih vitalnima sve do pred sam kraj drugog tisučljeća.