×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found
log in


Baština

Vrlička tradicijska baština

Vrlička narodna nošnja spada u sam vrh nacionalnog etnografskog  blaga u Hrvata. Ona nije samo najprepoznatljiviji segment cjelokupne etnografske baštine, već je ona dio povijesti. Prva tkalja je osnovni ornament preuzela iz starohrvatske kamene plastike koji je vještim prstima pretočila u ukras i tradiciji. I tako to traje stoljećima. Nižu se niti, slažu se boje, dugo u noć se tka i veze da bi se sve zajedno stopilo u neponovljivu nošnju muškarca i žene, djevojke i djece koja je neizostavni dio svih obreda i važnijih događanja kako crkvenih tako i svjetovnih


VRLIČKA NARODNA NOŠNJA
Opis preuzet iz STATUTA BRATOVŠTINE ČUVARA KRISTOVA GROBA

(priredili: Miljenko Romić i Emil K. Žeravica)


Muški kompleti nošnje:

Nakon košulje muškarci navlače hlače, gaće od modrog sukna koje padaju nisko ispod trbuha. Dugih su uskih nogavica. Na prednjem, srednjem dijelu gaća urezane su promaje koje čine preklop hlača, a u bokovima su urezani džepovi. Ovaj dio hlača bogato je optočen prugama crvene čoje (skerleta) kićajem - gustim i dugim kitama od crvene, zelene ili modre svilene niti. Nad gležnjem nogavice su rasporene, a uz rub raspora prišiven je gusti niz mjedenih kuka i spona radi kopčanja.

Osim u radnim oblicima nošnje, preko košulje se obvezno oblači prsluk. U vrličkoj nošnji postojale su tri, odnosno četiri vrste muških prsluka. Svi su istog kroja i naziva - krožet, izuzev čerme s tokama. Osnovna im je razlika u stupnju kićenosti i materijalu. Zimski krožeti izrađeni su od modrog sukna, a rubovi vrata, prsa i rukavnog izreza obrubljeni su orubicom uskim trakom crvene čoje. Jednostavnijem krožetu uz orubicu prišivaju se duž vrata, sred prstiju i stražnjim dijelom orukavlja još široke aplikacije istog materijala sa sitnim doradama veza, a onaj bogatiji i svečaniji ima i tri dodatna kruga čoje - kolo. Ovaj potonji, kojem crvena čoja osvaja gotovo cijelu površinu prednjeg dijela, krasi bogat vez lančancem i  ovijancem svilenom niti po skarletu u sitnim gustim motivima kuka.

Treća vrsta prsluka svečani je dio nošnje ljetnog razdoblja. Nosi pridjev prtem, u značenju pamučnog predmeta ili anterija. Davno je, još prije prvoga svjetskoga rata, izašao iz upotrebe, pa je danas kao izuzetna rijetkost gotovo zaboravljeni dio muške vrličke nošnje. Bio je izrađen od debljeg pamučnog platna, a kroj mu je isti kao i u prethodnim prslucima. Ovaj predmet je likovno potpuno skladan vrličkoj muškoj košulji, jer su po njegovoj prednjici aplikacije od istog veza raspleta izrađenog bijelim pamukom i srmom, te dodane pamučne i srmene kitice. "Posut" je i lužinama - metalnim šljokicama. Ukrašava se i kopča istim staklenim narančastim dugmetima kao i košulja. Svi krožeti na leđima, visoko u visini ramena izvezeni su ili ampliciranim trakama ukrašeni motivom križa.

Najsvečanija vrsta muškog prsluka, širom Dalmacije, pa i u Vrlici je jačerma ili čerma s tokama. Ne samo da je u cijelosti izrađena od najskupocijenijeg materijala - crvene čoje, nego je njezina prednjica ukrašena jednim od , tehnički i estetski, najboljih radova majstora zlatara - srebrnim tokama. Toke su predmet koji je od negdašnjeg, srednjovjekovnog zaštitnog premeta oklopa evoluirao u posebno atraktivni muški nakit. Jačerma s tokama nosi se samo u posebnim prigodama i neizostavan je dio vrličke nošnje kada grobari na Veliki petak pred Gloriju čuvaju Isusov grob u matičnoj crkvi. Čerma nije zamjena drugim prslucima nego je dodatna oprema nošnji, pa se oblači preko koržeta. Kao vrlo skupocjeni predmet nošnje nasljeđivala se s koljena na koljeno.

Krožeti se zajedno s košuljom uvlače u gaće, a oko struka se mota pas od struke. Izrađen je od više uzica domaće crvene vune i stegnut uvojima vune u skladnim nizovima boja. I po više metara dug, ovaj pojas se višeslojno mota i zatiče, ali uvijek tako da kite na njegovim krajevima vise o desnom boku.

Ista vrsta predmeta, pojas, no sasvim drugih odlika je pripašnjača ili pašnjača. Poput čerme s tokama, i ovaj ukrasni predmet je Izrastao iz višestoljetne ratničke prošlosti ovoga kraja. On je uistinu sinonim dinarskog muškog junačkog mentaliteta. Sačinjen je od višeslojnih širokih slojeva kože, a namjena mu je bila priručno zaticanje oružja, različitih noževa i kubura u njegove listove ili džepove kože. Čeona mu je strana pokićena kositrenim ili olovnim granulama, pulijoma. Skupocjena kao i čerma, pašnjača je bila vlasništvo samo bogatijih težaka. Sukladno jačermi, nosila se samo u najsvečanijim životnim trenucima.

Predmet kojim se kompletira muško odijevanje pripada zimskom inventaru pa se ljeti ne mora oblačiti, ali daje završni oblik cjelini. Takav predmet, do struka kratki haljetak dugih rukava, u dinarskim i jadranskim prostorima zove se koporan, a u Vrlici češće i trlagan. Jedini je predmet koji se radi od sukna mrke boje prirodne vune. Ravnih je rukava i ravnoga stana s umetnutim klinovima. Seže jedva do bokova. Uskog je trokutastog vratnog izreza i urezanih džepova na prednjici. Poput suknenih krožeta svi rubovi trlagana su orubljeni orubnicom i aplikacijama od crvene čoje: na dnu prednjice su trokutasti skuti, a s obje strane prsa po dvije dulice oblika srca ili kruga. Sve aplikacije na kaparanu oivičene su crvenim svilenim gajtanom i istim kitama.

Književni izraz "obuća" u vrličkoj tradicijskoj terminologiji označava tek jednu određenu vrst predmeta koja se obuva na noge. Presijecanje sličnih predmeta različitih naziva s istim nazivima drugačijih predmeta u vrličkom kraju posebno ističe slojevitu građu vrličke "obuće" u već slojevitoj kompoziciji nošnje.

Uz kožnu "obuću", opanke oputaše, standardni oblici "obuće" su obojci, terluci, obuća, bičve ili čarape te posebno kožno remenje, potkoljenjače. Bičve vrličkih muškaraca nemaju ni stopalo, ni petu, ni prste, nego samo gornji dio lista noge. Ispletene su, kao najsvečaniji detalj obuće, prozračnim čipkastim bodom od bijele pamučne niti na pet igala. Navlače se preko gaća kao prvi predmet uz nogavice. Iznad njih, ako se nose, vežu se i potkoljenjače - remenje ukrašeno, poput pašnječe, sitnim olovnim i kositrenim granulama i metalnom kopčom za stezanje. Na bosu nogu navlači se obuća, predmet koji bi u današnjem smislu riječi bio prava čarapa. Ali ovoj "čarapi" je donji dio, stopalo, ispleten glatkim bodom od bijele domaće vune, a grlić lista noge iskrojen od modrog stupanog sukna. Grlić je ukrašen vezom lančancem, ovijancem, i obametom, te oivičen vunenim crvenim gajtanom. S unutarnje strane noge je otvoren, s nizom kukica i spona koje se kopčaju samo u donjem dijelu. Na takvu obuću dolaze još obojci, pletena obuća stopala bez pete ili terluci s petom, lako im je rist ukrašen gustim lančancem, a rub Im prati istrig crvene čoje, i obojke i terluke potpuno prekriva opanak, pa nisu vidljivi dio nošnje. Na glavi crvena kapa od čoje, nekad plitko stožasta, a danas ravnih kontura s crnim trakama obrubljenim rubovima i vezom od crnih niti i Istim kiticama, krunski završava slijed oblačenja muškarca.


Ženski kompleti nošnje:

Kao i mušku nošnju, i žensku odlikuje višeslojno oblačenje jednog predmeta preko drugoga, iako je košulja prvi i osnovni, vidljivi dio nošnje, zabilježena je i često se na fotografijama ispod nje nazire vrsta jednostavne potkošulje koja se nazivala komeš. Muški pandan joj je muška potkošulja - guća.

"Tunica dalmatica" u ljetnom razdoblju, posebno pri žetvenim radovima, zna biti upotpunjena samo pregačom i pojasom, tkanicom ili pasom koji je pridržava, ali u neuobičajenom položaju: zavrnuta i zataknuta za pojas i obješena straga tako da ne smeta pri ovoj vrsti posla.

No, pravilno oblačenje nalaže da se s košuljom, uz pregaču i pojas, uvijek nosi duži haljetak bez rukava - sadak. Iako je ova vrsta predmeta iskrojena od tri dijela s leđima i dvjema prednjicama te vrlo naliči i oblači se poput prsluka, način njegova otvorena nošenja je takav da se sprijeda od njega vide samo uski trakovi naramenica, a ostali dijelovi padaju tako da potpuno otkrivaju donje slojeve prednjeg dijela nošnje, košulju, tkanicu i pregaču, iako je, sukladno muškim prslucima, izrađen od domaćeg stupanog sukna i u svečanim inačicama bogato ukrašen aplikacijama od crvene čoje i lančancem, ovom predmetu za razliku od muških do grla zakopčanih krožeta, težište je njegova stražnja strana s bokovima.

Na podlozi, za ženu od modroga, a za djevojku bijeloga sukna, na sadak se dodaju različito iskrojene rubne aplikacije od crvene čoje (sa zelenim dodacima) koje u najsvečanijim njegovim oblicima prekrivaju gotovo cijelu površinu sadaka, najrazvedenijih oblika na leđima. Tako se iz širokih traka čoje, koje se od ramena spuštaju niz leđa, razvija motiv prstiju i noktiju, a iznad njih se, u visini lopatice, prišiva zvrk s istrigom - par dodatnih krugova po rubu zarezane čoje, bogato izvezen lančancem. Ukrasni trak donjeg ruba sadaka također čini niz od više komadića lančancem izvezene čoje, čiji se najširi dio dodiruje s noktima, pa zajedno zatvaraju likovnu kompoziciju leđa u jedinstvenu cjelinu. Sadak, košulja i kličana pregača s pojasom nose temeljne likovne vrijednosti ženske vrličke nošnje, pa su ova tri predmeta osnovna okosnica svih njenih daljnjih razrada.

Iako su navedeni predmeti mogući samostojni oblik ljetnog oblačenja, nekad se oblačio i vuštan ili fuštan - gornja haljina s nafaldanim krilom i prslučićem bez rukava. Češće je zabilježena kao dio djevojačke ljetne, posebno blagdanske opreme, negoli njegovi sukneni oblici. Svečani ljetni vuštani su pamučni i poput drugih predmeta djevojačke nošnje, bijeli. Međutim, potpuno su neukrašeni. Vuštan se oblači preko košulje, a njegov prslučić dovoljno je otvoren da se ispod njega vidi vez na prsima košulje. Straga ga potpuno prekriva ukrašeni sadak. Ispod sadka pri svakom koraku rastvarale su se falda i njihala krila suknje mnogo ljepše nego kod košulje. No, ovaj predmet je poput muškog prtenog krožeta davno isčezao iz upotrebe i kolektivnog pamćenja vrličkih sela, pa se danas vrlo rijetko obrađuje i u stručnim obradama vrličke nošnje.

Ovom renesansnom tipu kroja gornje odjeće, srezane u struku i nafaldanog krila vrlo je slična jako dobro poznata vrlička zimska ´aljina. Osnovna im je razlika što ´aljina ima rukave i što je izrađena od modrog ili bijelog sukna, te je, za razliku od fuštana, sprijeda potpuno rastvorena. Ovisno o tomu je li ženski ili curski predmet, zove se modrina ili, djevojačka bilača. Iako se češće viđala kao svakodnevni, neukrašeni predmet starijih žena, ´aljine znaju biti bogato ukrašene, ali samo njihov gornji dio oplećak, jer se preko njihovih leđa navlači raskošno ukrašeni sadak pa leđa ni modrine, ni bilače nisu ukrašena.

Sukladno drugim suknenim predmetima vrličke nošnje i ´aljina se ukrašava trakovima čoje po svojim rubovima, ali posebno svečane su one koje krasi dodatna aplikacija na prsima od crvene i zelene čoje, nispršnjača, te potpuno crvene zalatke prevučene preko njenih rukava. Ako je modrina mlade udate žene, nispršnjača joj je dodatno ukrašena plodonosnim oklopom od kauri školjaka, i sadak i pregača, u zimskoj inačici nošnje nose se preko ´aljine, pa su oni njen ukrasni, komplementarni dio, sukladno ljetnim varijantama nošnje.

Dobna razrada ženske vrličke nošnje, koja se posebno ističe u uporabi djevičanske bijele boje djevojačke nošnje, naspram osnovne modre boje sukna udatih žena, razvija se u posebne vrste predmeta njihovih oglavlja i obuče.

Sasvim mlade djevojčice, koje još nisu stasale za udaju, nose samo crvenkapu. Kosu spliču iza ušiju u dvije uredno spletene pletenice koje prekriže i nisko spuštena pola vrata, a njihove vrhove dižu preko ušiju i na tjemenu vežu uzicom u labavi vijenac. Kapu, vrlo sličnu muškoj samo što nema ukrasnih kita, stavljaju ravno preko čela tako da njena izvezena polovica ostaje na lijevoj ili desnoj strani glave. Nakon što skoči na policu, odnosno sazre za udaju, što obično biva udajom starije sestre, djevojka dobiva statusne simbole udavače - bijelu kvadratnu maramu, okrugu, koju preslaže u trokut i polaže kao prevjes preko stražnje polovice kape tako da joj je jedan kraj, ukrašen sitnim cvjetovima plosnog veza, visi niz leđa, a druga dva uokviruju lice i padaju na ramena.

Udavačama, posebno onim bogatim, pripadaju i druge vrste skupocjenih ukrasnih i zaštitnih predmeta: paunovo pero po sredini kape i po mogućnosti što više nakita. Uz uobičajene samostalne vrste nakita od srebra i njegovih slitina, kao što su prstenje, rećine na tri botuna i špijode, ukrasne igle kojima se zatiče okruga o kapu, vrličku nošnju poglavito određuju posebne vrste ogrlica, đerdani´. Izrađene su od gotovog kovanog novca nanizanog naizmjenično s filiganskim srebrnim zrnjima sličnim onima koji čine glavu špijoda. No, danas pod nazivom đerdan samo se pamte njezini hipertrofirani oblici prerasli iz ogrlice u posebnu vrstu dugih prsnih privjesa sačinjenih od višeslojnih niza prišivenih novčića na komadu platna. Ovo je uistinu uočljiv i stasit predmet jer kad ga stavi bogata udavača, dofarica, pokriva poput oklopa prednji dio tijela skrivši, od ramena do koljena, sve donje slojeve nošnje. Kako ovaj derdan nije ogrlica, uz njega su djevojke i mlade žene nosile višestruko omotane oko vrata i druge vrste ogrlica od staklenih perli, koralja ili druge vrste dostupne im bižuterije. Nekad su se kovanim novcem više kitile djevojačke, ali i muške kape. I obućom na nogama se razlikuju djevojka od udatih žena. Iako je općenito ženska obuća vrlo slična muškoj i ima iste nazive bičve, obuća, obojci i opanci, jedino obojci i opanci odgovaraju opisu muških premeta. Djevojke, međutim, umjesto bičava nose klašnje. Klašnje se poput muških i ženskih bičava oblače bez stopala. Također su kao muške ispletene, ali ne pamukom i prozračnim bodom, nego su domaćom vunom u mrkim bojama modre, zelene i crne boje izvedeni gusti geometrijski motivi vrlo sličnih tehnici klječanih predmeta nošnje. Vrh i dno klašnja s uzicom za stopalo ispleteni su bijelom bojom. Alternativa djevojačkim klašnjama su ženske bičve izrađene od stupanog modroga sukna. Stražnja strana im je ukrašena gradom te na dnu imaju urezan raspor s kukama i sponama za kopčanje. Bilo preko klašnja ili bičava, i djevojke i žene navlače istu vrstu predmeta - obuću, obojke i opanke. Ženska je obuća vrlo slična muškoj, tek ponešto se razlikuje u dimenzijama i rasporedu svojih lančancem izvedenih motiva, a obojci i opanci su posve isti.

Kako smo vidjeli, kićenost nošnje i zasićenost nakitom žena vrličkih sela raste s približavanjem njihove udaje. Već kao udavača ona nosi okrugu, znamenje udate žene, a za sam obred vjenčanja umjesto djevojačkog bijelog, obući će i modri ženski sadak. Istoga dana, nakon vjenčanja skinut će joj se crvenkapa - simbol djevičanstva vrličkih djevojaka, a pod okrugu umjesto nje stavit će poseban podložak - kovrljak. Od udaje i pletenice spliće iznad ušiju i ulaštene iznad tjemena polaže nisko do čela. S novim načinom češljanja i dodanim, oku nevidljivom kovrljakom, ista okruga ima sasvim druge obrise i značenje oglavlja udatih žena.

Još u prvoj godini braka nevjesti dolikuje kičenje slično djevojačkom, pa će ona još uvijek o svečanostima nositi jednako bogato ukrašenu nošnju i sav nakit koji joj je iz obiteljskog doma pripao. No, mladim ženama, od kojih se očekuju obiteljske prinove, zasebno pripadaju i više ih ističu didani ukrasi od kaurl školjaka, oklopi na njihovim ´aljinama i na didanim tkanicama. Što vrijeme više odmiče, boje ženskoj nošnji će postajati sve zagasitije i tamnije, sa sve manje otvoreno crvenih skrletnih aplikacija. Građa njene nošnje postaje sve siromašnija ukrasom, a okruga sve navučenija na lice i zabradenih krajeva. Zanimljivo je da ostane li djevojka neudata, stara cura, ostaju joj svi atributi djevojačke nošnje.

Prema svim svojim obilježjima, tektonici svoga osnovnog ruha, načinu izrade i motivima ukrašavanja, te vrsti nakitnog inventara, uza sve društvena, politička i povijesna previranja na ovom prostoru, vrlička je narodna nošnja uspjela izuzetno kvalitetno i dosljedno sačuvati stilske odlike srednjovjekovnog kulturnog inventara i tradicije. Po njenim mirnim, statičnim formama polikromni vez ispisuje gusti ornament vrlo sličan onom na kamenoj starohrvatskoj plastici, a omiljeni nakitni oblici gotovo su isti onima pronađenim u starom naselju Vrh Rike, pa uistinu možemo potvrditi da je vrlička nošnja iznijela temeljne osobine starohrvatske kulturne baštine u novovjeku pučku tradiciju, očuvavši ih vitalnima sve do pred sam kraj drugog tisučljeća.

 

Vrličko kolo

U Dalmatinskoj Zagori riječ "kolo" oznaka je za najstariju, a ponegdje i jedinu plesnu tradiciju nekog naselja.

Kolo kao ples zasniva se na ritmu, a ritam izvire iz čovjekove naravi.

 


U Vrličkom kolu najprije dolazi šetnja. Uhvaćeni u otvoreno kolo, isključivo za tkanice ili neke druge pojaseve, čak vojničke remene, plesači izvode slijedeći korak A.

Ples se sastoji od niza dvočetvrtinskih taktova, a niz od tri takta neprestano se ponavlja. Plesači su okrenuti polulijevo naprijed.

            Prvi takt

Četvrtinka: lijevom nogom korak polulijevo naprijed.

Četvrtinka: desnom nogom korak polulijevo naprijed.

            Drugi takt

Četvrtinka: lijevom nogom korak polulijevo natrag. Plesači se okrenu prema zamišljenom centru kola.

Četvrtinka: desna se noga primakne uz lijevu, ali se na nju ne prenosi težina tijela.

            Treći takt

Četvrtinka: desnom nogom korak poludesno natrag. Plesači se opet okrenu u prvotni položaj.

Četvrtinka: lijeva se noga primakne uz desnu, ali se na nju ne prenosi težina tijela,

* U staroj varijanti plesači nisu primicali nogu uz nogu već su noge, u drugom i trećem taktu ostale raširene, jednako kao pri šetnji u kolu iz Potkonja.

 

Zatim dolazi leta, tj. korak u kojem intenzivnije savladavaju plesni korak, pri kojem zabacuju posljednjeg plesača (ili više njih). Ovaj korak, također, služi pri plesu manjih skupina plesačica ili plesača, a isto tako pri plesanju odvojenog para u kojem plesač može podignuti plesačicu. Označimo ga B.

            Kad se izvodi u kolu držanje je kao kod dijela A.

Ples počinje laganije i postepeno se ubrzava. Sastoji se od niza dvočetvrtinskih taktova, a niz od tri takta neprestano se ponavlja.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom u mjestu, poskoči se lijevom polulijevo naprijed.

Četvrtinka: desnom poskok polulijevo naprijed.

            Drugi takt

Četvrtinka: lijevom nogom poskok polulijevo naprijed, dok se slobodna desna ispruži malo skvrčena naprijed.

Četvrtinka: lijevom nogom poskok u mjestu.

            Treći takt

Četvrtinka: desnom nogom poskok poludesno natrag. Slobodna se lijeva noga, malo skvrćena, izbaci dijagonačlno isred desne.

Četvrtinka: desnom nogom poskok poludesno natrag.

* Kod starijeg načina plesanja predskok (appoggiatura) se nalazi i na prijelazu između prvog i drugog takta, slično kao u Potkonju.

 

Slijedi skok posljednjeg plesača u kolu, odnosno ženske u paru. Oba se skoka u načelu, izvode jednako. Rjeđe se podizanje partnerica u Vrlici izvodilo kao u Potkonju, tj. da je partner objema rukama podizao žensku.

Vrlički skok ćemo prikazati kako ga izvodi par:

Ples se sastoji od tri dvočetvrtinska takta. Prethodno su partneri (ili manje kolo kod skoka zadnjeg muškarca) uzeli nekoliko koraka zaleta, odnosno pripreme, na način opisan pod B. Par se obično okreće u desno.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, muškarac je poskočio lijevom naprijed, ženska lijevom natrag.

            Treći takt

Četvrtinka: muškarac se elastično spusti i podigne pete dok ženska objema nogama skoči na pod i ponovno se od njega odbije. Pri tome joj je lijeva noga nešto ispred desne

Četvrtinka: muškarac se obadvijema nogama odbije u zrak, ženska poskoči desnom u mjestu dok joj je lijeva dotakla pod za stopalo naprijed.

            Drugi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, muškarac se čvrsto odupre o pod u malo čučećem položaju i podigne žensku u zrak. Ona se nakon predskoka desnom nogom, lijevom snažno odbaci u zrak natraške, u smjeru prethodnog zaokretanja para. Pri tome se malo skvrći.

Četvrtinka: muškarac zadržava žensku što dulje u zraku, ona mu to svojim položajem tijela omogućuje.

 

Vrličani poznaju i plesanje kola puzimice, koje se posljednjih godina izvodilo na sljedeći način. Drže se kao kod običnog kola za tkanice ili pojaseve.

Plesači se okrenu gotovo sasvim u smjeru kretanja kola. Ples se sastoji od niza dvočetvrtinskih taktova, a shema se od tri takta neprestano ponavlja.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, korak lijevom naprijed.

Četvrtinka: korak desnom nogom naprijed. Njome se odmah odbijemo u zrak.

            Drugi takt

Osminka: nakon predkoka desnom nogom, lijevom naprijed.

Osminka: korak desnom nogom naprijed.

Četvrtinka: korak lijevom nogom naprijed.

            Treći takt

Osminka: korak desnom nogom naprijed.

Osminka: Korak lijevom nogom naprijed.

Četvrtinka: korak desnom nogom naprijed, njome se odmah odbijemo u zrak.

    

Između dva rata puzimice je izvođeno na drugi način. Evo ga:

Ponavlja se shema od tri takta. I ovdje se plesalo vrlo sporo.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, korak lijevom naprijed.

Četvrtinka: korak desnom nogom naprijed. Njome se odmah odbijemo u zrak.

            Drugi takt

Osminka: nakon predskoka desnom nogom, korak lijevom naprijed.

Osminka: korak desnom nogom naprijed.

Četvrtinka: korak lijevom nogom naprijed. Njome se odmah odbijemo u zrak.

            Treći takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, poskok desnom naprijed.

Četvrtinka: poskok desnom nogom naprijed.
 

Ero sa onoga svijeta


Komični libreto Milana Begovića "Ero sa onoga svijeta" uz nadahnuće muza uglazbio je Jakov Gotovac. Od praizvedbe (2.10. 1935.) u Zagrebu do danas, ova komična opera izvedena je više od stotinu puta, postavši nedostignuti uzor u ovom glazbenom žanru. Egzotična scenografija i melodika osvojila je gledatelje u više od pedeset europskih pozornica. No nigdje kao u Vrlici, na česmi Ero ne doziva tako srdačno svoju Đulu. Vrlika koja je Begoviću bila inspiracija za ovo djelo ostaje najljepšom pozornicom za scensko izvođenje opere. I uvijek iznova čovjek se pita što nas u tom djelu privlači: radost ili zanos, inicijacija i udvaranje, snaga i prkos ili sve to u jednom, u vrličkom kolu jedinstvenom, neponovljivom iako nitko od plesača ni riječ ne prozbori.

U jednoj od najljepših i najpopularnijih hrvatskih opera "Ero sa onoga svijeta" za koju je libreto napisao  Milan Begović, a glazbu je skladao Jakov Gotovac završni ples je vrličko kolo koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ples i bogatstvo vrličke nošnje stapaju se u sklad boja, pokreta i pjesme svjedočeći o neuništivosti tradicije hrvatskog čovjeka.

 

Čuvari Kristova groba

 

       
       
Od davnine sve do današnjih dana u Vrlici se njeguje običaj da u Velikom tjednu grupa muškaraca pripadnika Bratovštine čuvara Kristova groba sudjeluje u obredima i ophodima Velikog petka, čuvajući Kristov grob, zbog čega se zovu grobari. Ovaj je običaj postao ne samo crkvena manifestacija već i povijesna i kulturna baština hrvatskog katoličkog puka vrličkog kraja. Ovdje je riječ o dubokom vjerskom osjećaju i predanosti čuvanja presvetog tijela Isusova u razdoblju od polaganja u grob do uskrsnuća. Čitav postupak čuvanja Kristova groba odvija se u strogom i ozbiljnom ozračju, u tradicionalnim narodnim nošnjama vrličkog kraja, s tradicionalnim oružjem kojim su Vrličani stoljećima branili svoj dom i svetu katoličku vjeru i njena načela. Kršni momci i snažni muževi uljepšavaju otajstvo muke i smrti, Uskrsa i pobjede. Svoju službu završavaju iza uskršnje mise kada pred crkvom plešu narodno kolo u znak pobjede Krista uskrsloga nad zlom i grijehom.
       

Ojkavica

Glazbeni izričaj ojkanje, ojkavica s područja dinarskog kulturnog areala pjeva se na prostoru Dalmatinskog zaleđa te u Ravnim Kotarima, Bukovici, Podvelebitskom kraju, Lici, Kordunu i na karlovačkom području. Na ovom prostoru rasprostranjeni su oblici ojkanja različitog intenziteta. Ojkavica  pripada najstarijem sloju glazbenog izričaja na hrvatskim prostorima. Za ojkanje je karakteristično potresanje glasom, posebnim načinom pjevanja „iz grla“. Ojkavicu izvodi jedan pjevač sam ili uz pratnju drugog glasa koji u trenutku potresanja leži na duljem pratećem tonu. Dvoglasno ojkanje, ojkavica pjeva se na prostoru  između rijeke Krke i Cetine, u Vrlici,  Kijevu, drniškom i šibenskom zaleđu. Ovaj način pjevanja donedavno je služio ljudima kao način svakodnevne komunikacije prilikom obavljanja raznih poslova ili putovanja konjskim karavanima, zabavama u dugim noćima uz komin (ognjište) te kao razbibriga čobana prilikom čuvanja blaga, tj. stoke. Danas ojkavicu izvode starije osobe i folklorne grupe. Ojkavica je zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Znameniti Vrličani

       

Fra FILIP GRABOVAC (1697-1749)

Filip Grabovac, svećenik franjevac, profesor i propovjednik, dugogodišnji vojni kapelan hrvatskih plaćenih vojnika u službi Mletačke republike, dobročinitelj i domoljub, hrvatski je pjesnik i prozni pisac, prvi među franjevačkim književnicima koji ispisuje poučnu prozu nereligijskog sadržaja; muž visoke nacionalne svijesti, njezin apostol i širitelj te konačnomučenik- pravednik kojeg su mletačke vlasti zatočile u zloglasnim zatvoru "Sotto i piombi" i bez osude ponižavale i zlostavljale, iscrpljivale, slamale i umorile. Trunuo je u tami tuđinske tamnice, ojađen neljudskom zlobom i okrutnosti, skrhan teškom bolesti, i tek pred smrt prebačen i konfiniran u samostan Svetoga Duha (San Spirito) na jednom otočiću pokraj Venecije gdje je tužnog dana 13. veljače 1749. godine ispustio svoju plemenitu dušu.

Grabovčev životni put započinje u Podosoju pokraj Vrlike krajem 1697. ili početkom 1698. godine kamo se poslije prodora osmanlija , iz Ravnih Kotara doselio njegov otac Mate. Filip je vjerojatno bio najmlađi od četiriju Matinih sinova. Čitati i pisati naučio je od župnika u Vrlici, svećenički je nauk stjecao na Visovcu, a u Zaostrogu 1719. godine položio zavjete i postao svećenikom. Postoje neizravni dokazi o njegovu studiju filozofije i teologije u Italiji te o specijalizaciji kojom je dobio titulu predavača profesora "lector et praaedicator". Godine 1729. imenovan je vojnim kapelanom hrvatskih konjanika sa sjedištem u Veroni. Jahao bi na konju  od Verone do Brescie, obilazio naše vojnike, tješio ih i krijepio vjerom, dijelio im svete sakramente, liječio ih od kužnih bolesti. Živa riječ nije mu bila dostatna, stoga je posegnuo i za pisanom. Već je 1729. godine tiskao letak "Esortazione amorosa", pjesmu poznatu u novom naslovu "Od kolunela kneza Antuna Kumbata" koju je kasnije uvrstio u svoje jedino književno djelo "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackoga", djelo u kojem je ispisao svoje istine i istine svoa vremena, svoj odgovor prvim enciklopedistima - sveznalicama koji su nijekali i osporavali kršćansku doktrinuo "svega svita vikovima".

"Cvit razgovora" nije samo knjiga; ona je kultni brevijar, piščev dar hrvatskom čovjeku; zagovor i spas pred pošastima novog doba, pred nemoralom, bezboštvom i odnarođenjem, rušenjem onog najsvetijeg: vjere, obitelji, domovine. Nitko se u našoj književnosti nije zametnuo takvim hrvatstvom kao Grabovac, nitko nije časnije od njega ustrajao u toj borbi, nitko nije poput njega prepoznao neprijatelje svojeg naroda. Za razliku od Kačića koji je sitnozorom motrio zbilju, prigodničario i bježao od nje, tražio spas u zbivanjima prošlim, veličao događaje, heroizirao, slavio junačke megdane, Grabovac je istupio protiv odnarođavanja naših ljudi koji su preplavili more i krenuli u svijet. Još jasnije isticao je ideju o Hrvatskoj bez mletačkog zagrljaja, ideju kojoj je darovao najveći zalog - vlastiti život. Željni slave i osobnih probitaka, šestorica Sinjana optužila su ga mletačkom prokuratoru Foscariniju kako izruguje vlast, potiče hrvatske vojnike na pobunu te vrijeđa pojedine ljude i krajeve. Sudski proces protiv Grabovca nikada nije dovršen; okrivljeni se nije mogao braniti, a mletački inkvizitori zaplijenili su gotovo sve primjerke knjige i javno ih spalili u Zadru, Splitu i Sinju.

"Cvit razgovora" dvodijelne je kompozicije a sastoji se od 5986 stihova i stotinjak stranica proznih sastavaka. Knjiga je to sustavnog znanja kojom se Grabovac obraća svojoj zajednici, stvarnom i ozbiljnom ljudskom stvoru - Rvatu, katoliku; svijestan svoje odgovornosti i pozvanosti pred opasnostima njegova duhovnog izobličenja, odnarođenja, rashrvaćenja. Pisac je medij istine; onaj koji nastoji obuhvatiti totalitet vremena i prostora od stvaranja svijeta do svojih dana. "Cvit razgovora" pisan je u dijaloškoj formi bliskoj srednjevjekovnom hrvatskom Lucidaru. Grabovav je sučelio starca i mladića koji začinju razgovor. Mladić je skroman, ponizan, znatiželjan, pun ganutljivosti i pijeteta prema starcu koji je spoznao život, a oličenje su mu mudrost, duhovna nadmoć, samopouzdanje, nesebičnost. Struktura "Cvita razgovora" je polifonična. Figurativno, ona je ocean koji je progutao mora, rijeke i potoke; koji je primio sve vode; koji je u jezično ruho utkao svoje spoznaje. Nema ničega što je piscu bilo važno a da to nije moglo postati poetskom podlogom to isključivo prosvjetiteljskog djela. Struktura tako upućuje na žanrovsku neodredivost, na diskurzivnost, potpunu pomiješanost književnih rodova. Slobodnim razvrstavljanjem stihovlja i proznih sastavaka uspostavlja se izmjena narativnih planova, a ona donosi skokovitost kompozicije koja je redovito i tematska skokovitost. Prvi dio "Cvita razgovora" donosi razgovore duhovne, uglavnom stihovane, pretočene u osmeračko davorijanje starca i mladića koje ponekad priziva i deseteračke stihove, a ponekad i prozni slog. Razgovori su to o stvarima svijeta ovdašnjega, o vremenu Grabovčeve  neposredne zbilje, za razliku od drugog dijela "Cvita razgovora" u kojem se pisac obraća povijesnoj zbilji od stvaranja svijeta, govoreći o šest vjekova ljudskih, o Potopu (Sudu vodenome), porođenju Isukrstovu, o slavi Dalmacije i Hrvatske.

Mnoge pjesme u "Cvitu razgovora" mogle bi samostalno zaživjeti jer mikrostrukturom potvrđuju čvrstu fabulu i kompoziciju. Poetska podloga "Cvita razgovora" obogaćena je i pjesničkim molitvama, poput "Putnog tovaruša" Ane Katarine Zrinke, potom simboličko-alegorijskim i dijaloškim pjesmama, ali i pjesničkim posebnostima Grabovčeva pjesmotvora - stiliziranim odjecima svetačkih legenda, lauda i crkvenih prikazanja.

Prozne pak stranice "Cvita razgovora" donose poučno, didaktično štivo temeljeno na pouci duhovnoj, ali i religiozno-pripovjednu prozu temeljenu na stiliziranim starozavjetnim tekstovima kojima nastoji oplemeniti dušu čitateljevu primjerima kreposti, istinske duhovnosti i svetosti, te konačno u trećem sloju - povijesnu prozu koja sadrži stilizirane stare kronike izložene kratko i sažeto, prilagođene knjizi znanja Grabovčeva vremena.

(Autor teksta: Miljenko Buljac; preuzeto iz monografije "Vrlika", Matica hrvatska Vrlika i Gradsko poglavarstvo Vrlika, Vrlika 2001.)
       

       

MILAN BEGOVIĆ

Milan Begović rođen je 19. siječnja 1876. u Vrlici. U rodnom je mjestu započeo školovanje, nastavio u Splitu(pohađao isti razred s Vladimirom Nazorom), a potom u Zagrebu i Beču završivši studij romanistike i slavistike.

Radio je na gimnazijama  u Splitu, Zadru, Zagrebu i Sarajevu, u međuvremenu i kao dramaturg Deutsches Schauspiclhaus u Hamburgu, odnosno kao redatelj i dramaturg na bečkoj Noue Wienner Buhne, nakratko u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, a 1927. -1929., bio je ravnatelj Drame HNK u Zagrebu. Uređivao je književni časopis "Kritika" 1921.- 1922., a potom u dva navrata "Suvremenik" (s A. B. Šimićem 1923. te 1931. - 1932. s A. Bonifačićem). Nakon umirovljenja živio je neko vrijeme u svojem dvorcu Bisag kod Zeline, a potom uglavnom u Zagrebu. Poslije rata, 1945. godine, Sud časti Društva književnika Hrvatske svrstava ga među fašiste. Umro je u Zagrebu 13.svibnja 1948; pokopan je bez počasti i nekrologa.

Pisao je pjesme, drame, novele, romane, putopise, eseje, kazališne kritike i feljtone te prevodio. Služio se pseudonimom Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja i Stanko Dušić.

U književnost je ušao 1981. objavivši u zadarskome "Narodnom listu" prigodnicu Nad spomenikom Viških junaka pod pseudonimom Tugomir Cetinski. Dvije godine kasnije u Splitu je pod istim pseudonimom objavio pjesničku zbirku Gretchen, a u Zagrebu 1897. pod svojim imenom zbirku Pjesme. Nakon što je u "Hrvatskom salonu" 1898.godine nekoliko soneta, 1900. objavljuje Knjigu Boccadoro pod pseudonimom Hercs de la Maraja, zbirku koja ga je uključila u središte hrvatskog modernizma. Knjiga je od strane Starih proglašena bolesnom (D. Politeo), dok su je Mladi modernisti, zajedno  s Nazorovim  Slavenskim legendama, smatrali početkom "posebne faze naše novije lirike" (P.Skok Mikov). Danas se ocjenjuje kao jedna od ponajboljih zbirki galantne lirike u novijoj hrvatskoj književnosti (M.Tomasović).

Prvi mu je roman Dunja u kovčegu (Zagreb, 1921.) bio ocjenjivan kao "najbolji lirski roman u našoj književnosti" (J.Bogner), izrazito je autobiografičan r radnjom koja se zbiva u Begovićevu zavičaju. Drugi je opsežni "roman iz zagrebačkog poslijeratnog života" Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca - prvo objavljen kao feljton u zagrebačkim "Novostima" 1930.-1931.). Odlikuje se složenom kompozicijom, a smatra se jednim od najboljih romana  svojega doba.Treći, povijesni roman Sablasti u dvorcu, objavljen mu je posmrtno (1952.). S najistaknutijim svojim novelama kao što su Kvartet i Dva bijela hljeba Begović se potvrdio ne samo kao izniman pripovijedač veći kao pisac koji je ostao trajno vezan za rodni kraj.

Prvo dramsko djelo Begović je objavio 1894. (dramolet Pod ciganskim čadorom ) u "Prosvjeti" također pod svojim prvim pseudonimom. Pod pseudonimom Stanko Dušić u Pragu je tiskao dramsku tročinku Myrrha, dok mu slijedeće godine splitski amateri izvode socijalnu dramu Za tugom srećom, a zagrebački HNK 1905. jednočinku Venus victrix. U Zagrebu mu je 1906. istodobno objavljena te izvedena drama Gospogja Walewska - pseudoromantička povijesna drama u pet činova, potom 1909. drama iz njegova zavičajnoga podneblja Stana Biučića. Naročitu pažnju bila je svratila njegova mistično-religiozna drama Božji čovjek 1924, potom pirandellovska tragikomedija Pustolov pred vratima (1926.), odnosno komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci(1930.).Posebno mjesto zauzela je njegova psihološka drama Bez trećeg nastala na temelju posljednjeg poglavlja romana Giga Barićeva koji je pak bio napisan kao prozna inačica već skicirane drame, dok se posljednjom I Lela će nositi kapelin(1941.) - dramom "iz života jedne dalmatinske provincijalke" - Begović još jednom vratio svojem zavičaju.

Begović je bio naš najpopularniji dramski pisac između dva rata i ujedno najigraniji hrvatski autor izvan domovine. Većina drama izvedena mu je ne samo u zagrebačkim i u ostalim hrvatskim kazalištima, već i na inozemnim scenama među kojima je drama Bez trećega imala najveći odjek. Za četiri je dobio uglednu Demetrovu nagradu, a  Begovićuima su snimljeni i filmovi.

Osim što je prevodio poeziju, Begović je za kazališne potrebe preveo mnoge  strane dramatičare, a za komičnu operu Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta (1935.) napisao je libreto. I u putopisnom žanru ovaj inače veliki europski putnik ostavio je traga zbirkom Put po Italiji (Zagreb, 1942.). Kazališnom kritikom bavio se dvadesetih godina pišući za zagrebačke "Novosti", a objavio je niz članaka, eseja i studija o glumcima i redateljima (Kritike i prikazi, 1943. Umjetnikovi zapisi, 1943.).

I pokraj opsežnog i raznovrsnog opusa Begović je u osnovi ostao vjeran kazalištu, odnosno dramskom momentu u umjetnosti koji se u većini njegovih djela temelji na odnosu muškarca i žene.

Kritika se različito, nerijetko i kontradiktorno, odnosila prema piscu Begoviću - od precjenjivanja do osporavanja. Danas, dok se njegov golem opus još utvrđuje, Begović je postao "predmetom smirene analize akademsku kritike a s druge strane vlasništvom rastućeg broja čitatelja i kazališnih gledatelja" (B. Senker).

Iz bogate literature o ovome piscu izdvaja se biografija Mirka Žeželja Pijanac života (Zagreb, 1980.) te studija Borisa Senkera Begovićev scenski svijet(Zagreb, 1987.), a u novije doba dopunjuje je Zbornik radova sa skupa Milan Begović i njegovo djelo (Vrlika ? Sinj, 1997.).

Autor teksta: Vinko Brešić ; preuzeto iz monografije "Vrlika", Vrlika 2001.

       

       

PETAR BARIŠIĆ

Petar Barišić, kipar (Vrlika, 7.10. 1954.). Diplomirao na Akademiji u Zarebu1978. u klasi I.Sabolića. Bio je suradnik Majstorske radionice F. Kršinića (1978.-81.). U svoju skulpturu ugrađuje zavičajne i folklorne motive, koje sažima u dinamički koncipiranu formu. Zoran primjer njegovog poimanja skulpture je "Sunce"  djelo koje se nalazi u prolazu Sportskog centra "Dražen Petrović" u Zagrebu, postavljeno 1987.

Do sada je izlagao na brojnim  skupnim i samostalnim izložbama: Bol (1977.), Split (1980. 1986.)

       

       

ANTE KUDUZ

Ante Kuduz, slikar i grafičar (Vrlika, 14.06.1935.). Diplomirao je 1961. a specijalni odjel za grafiku u klasi M. Detonija završio je 1964. na Akademiji u Zagrebu gdje je sada profesor. U njegovim ranijim radovima osjećaju se tragovi figuracije (Otok, 1964.), poslije odbacuje predmetnu aluziju i gradi kvadratične ili kružne oblike oko naglašena središta kompozicije, pokrenute dinamičnim silama i ritmovima (ciklus Kadar, 1965. - 70.). Radovi što slijede sinteza su asocijativne apstrakcije i čvršće organizacije likovnih elemenata koji sugeriraju pokret u prostoru (Prostor u plavom, 1972.);Prostor A, 1972).U novijim crtežima i grafikama slobodno ispisuje detalje u okviru racionalno programiranih cjelina, a najvažnija zbivanja na plohi postiže zbrajanjem i umnažanjem osnovnih strukturalnih jedinica (ciklus Grad, 1976/77., panoramski prikaz krajolika Zagorja, 1984.). Kreće se od izrazite polikromije do crno-bijelih odnosa i međusobne  kombinacije grafičkih i kromatskih kontrasta. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Beogradu, Novom Sadu, Haagu i dr. Bavi se grafičkim oblikovanjem, opremom knjiga, časopisa i kataloga.

O njegovom radu pisali su brojni likovni kritičari Ž.Sabol, J. Denegri, M.Šolman, I. Zidić, Z. Maković, T. Maroević, Ž. Koščević i dr.

Preneseno iz Hrvatske likovne enciklopedije, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 2005.

       

       

EMIL KAZIMIR ŽERAVICA

Emil Kazimir Žeravica rođen je 1922.godine u Vrlici. Nakon klasične gimnazije, diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Radni je vijek proveo dijelom u Dalmaciji, a pretežno u Puli, gdje i sada, umirovljen, živi i književno stvara. Član je Društva hrvatskih književnika.

Pisao je teme s područja prava, bavio se novinarstvom i kao suradnik objavljivao u časopisima "Marulić", "Istra", "Naša sloga", "Istarska Danica", "Hrvatska obzorja", "Benkovački ljetopis" i "Vrličko kolo".

Objavio je nekoliko knjiga: "Izvorišta i utoci", zbirka pjesama (1938.), "Vrli moji Vrličani", zbirka pripovijedaka(1985.), "Različak u klasju- Belonin bal", roman (1987.), "U žrvnju", povijesni roman(1988.), "Različak u klasju - Belonine orgije", povijesni roman o stradanju hrvatskih domobrana diljem europskih ratišta, od 1941.- 1945., "Sutoni i uroni", zbirka pripovijedaka (1990.), "Daleka mora", povijesni putopis (1990.), "Gorki bajami", "kronika jednog hrvatskog mikrokozmosa", roman (1994.), "Zborište uzburkanih duša", zbirka pripovijedaka(1995.), "Od Hrvatskog zavičaja do beskraja", zbirka pjesama (1995.), "Gastikina dolina", romaneskna trilogija (2002.) i dr.

Na dan Gospe Ružarice, 2. listopada 1994. na svečanoj sjednici u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, od pučanstva i Poglavarstva Grada Vrlike u progonstvu, primio je PRIZNANJE za životno djelo i za izniman doprinos u promicanju i očuvanju kulturne baštine svoje rodne Vrlike.