log in


Sadržaj izdvojen po datumu: Petak, 07 Veljača 2014

Čuvari Kristova groba

 

       
       
Od davnine sve do današnjih dana u Vrlici se njeguje običaj da u Velikom tjednu grupa muškaraca pripadnika Bratovštine čuvara Kristova groba sudjeluje u obredima i ophodima Velikog petka, čuvajući Kristov grob, zbog čega se zovu grobari. Ovaj je običaj postao ne samo crkvena manifestacija već i povijesna i kulturna baština hrvatskog katoličkog puka vrličkog kraja. Ovdje je riječ o dubokom vjerskom osjećaju i predanosti čuvanja presvetog tijela Isusova u razdoblju od polaganja u grob do uskrsnuća. Čitav postupak čuvanja Kristova groba odvija se u strogom i ozbiljnom ozračju, u tradicionalnim narodnim nošnjama vrličkog kraja, s tradicionalnim oružjem kojim su Vrličani stoljećima branili svoj dom i svetu katoličku vjeru i njena načela. Kršni momci i snažni muževi uljepšavaju otajstvo muke i smrti, Uskrsa i pobjede. Svoju službu završavaju iza uskršnje mise kada pred crkvom plešu narodno kolo u znak pobjede Krista uskrsloga nad zlom i grijehom.
       
  • Objavljeno u Baština

Ero sa onoga svijeta


Komični libreto Milana Begovića "Ero sa onoga svijeta" uz nadahnuće muza uglazbio je Jakov Gotovac. Od praizvedbe (2.10. 1935.) u Zagrebu do danas, ova komična opera izvedena je više od stotinu puta, postavši nedostignuti uzor u ovom glazbenom žanru. Egzotična scenografija i melodika osvojila je gledatelje u više od pedeset europskih pozornica. No nigdje kao u Vrlici, na česmi Ero ne doziva tako srdačno svoju Đulu. Vrlika koja je Begoviću bila inspiracija za ovo djelo ostaje najljepšom pozornicom za scensko izvođenje opere. I uvijek iznova čovjek se pita što nas u tom djelu privlači: radost ili zanos, inicijacija i udvaranje, snaga i prkos ili sve to u jednom, u vrličkom kolu jedinstvenom, neponovljivom iako nitko od plesača ni riječ ne prozbori.

U jednoj od najljepših i najpopularnijih hrvatskih opera "Ero sa onoga svijeta" za koju je libreto napisao  Milan Begović, a glazbu je skladao Jakov Gotovac završni ples je vrličko kolo koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ples i bogatstvo vrličke nošnje stapaju se u sklad boja, pokreta i pjesme svjedočeći o neuništivosti tradicije hrvatskog čovjeka.

 

  • Objavljeno u Baština

Vrličko kolo

U Dalmatinskoj Zagori riječ "kolo" oznaka je za najstariju, a ponegdje i jedinu plesnu tradiciju nekog naselja.

Kolo kao ples zasniva se na ritmu, a ritam izvire iz čovjekove naravi.

 


U Vrličkom kolu najprije dolazi šetnja. Uhvaćeni u otvoreno kolo, isključivo za tkanice ili neke druge pojaseve, čak vojničke remene, plesači izvode slijedeći korak A.

Ples se sastoji od niza dvočetvrtinskih taktova, a niz od tri takta neprestano se ponavlja. Plesači su okrenuti polulijevo naprijed.

            Prvi takt

Četvrtinka: lijevom nogom korak polulijevo naprijed.

Četvrtinka: desnom nogom korak polulijevo naprijed.

            Drugi takt

Četvrtinka: lijevom nogom korak polulijevo natrag. Plesači se okrenu prema zamišljenom centru kola.

Četvrtinka: desna se noga primakne uz lijevu, ali se na nju ne prenosi težina tijela.

            Treći takt

Četvrtinka: desnom nogom korak poludesno natrag. Plesači se opet okrenu u prvotni položaj.

Četvrtinka: lijeva se noga primakne uz desnu, ali se na nju ne prenosi težina tijela,

* U staroj varijanti plesači nisu primicali nogu uz nogu već su noge, u drugom i trećem taktu ostale raširene, jednako kao pri šetnji u kolu iz Potkonja.

 

Zatim dolazi leta, tj. korak u kojem intenzivnije savladavaju plesni korak, pri kojem zabacuju posljednjeg plesača (ili više njih). Ovaj korak, također, služi pri plesu manjih skupina plesačica ili plesača, a isto tako pri plesanju odvojenog para u kojem plesač može podignuti plesačicu. Označimo ga B.

            Kad se izvodi u kolu držanje je kao kod dijela A.

Ples počinje laganije i postepeno se ubrzava. Sastoji se od niza dvočetvrtinskih taktova, a niz od tri takta neprestano se ponavlja.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom u mjestu, poskoči se lijevom polulijevo naprijed.

Četvrtinka: desnom poskok polulijevo naprijed.

            Drugi takt

Četvrtinka: lijevom nogom poskok polulijevo naprijed, dok se slobodna desna ispruži malo skvrčena naprijed.

Četvrtinka: lijevom nogom poskok u mjestu.

            Treći takt

Četvrtinka: desnom nogom poskok poludesno natrag. Slobodna se lijeva noga, malo skvrćena, izbaci dijagonačlno isred desne.

Četvrtinka: desnom nogom poskok poludesno natrag.

* Kod starijeg načina plesanja predskok (appoggiatura) se nalazi i na prijelazu između prvog i drugog takta, slično kao u Potkonju.

 

Slijedi skok posljednjeg plesača u kolu, odnosno ženske u paru. Oba se skoka u načelu, izvode jednako. Rjeđe se podizanje partnerica u Vrlici izvodilo kao u Potkonju, tj. da je partner objema rukama podizao žensku.

Vrlički skok ćemo prikazati kako ga izvodi par:

Ples se sastoji od tri dvočetvrtinska takta. Prethodno su partneri (ili manje kolo kod skoka zadnjeg muškarca) uzeli nekoliko koraka zaleta, odnosno pripreme, na način opisan pod B. Par se obično okreće u desno.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, muškarac je poskočio lijevom naprijed, ženska lijevom natrag.

            Treći takt

Četvrtinka: muškarac se elastično spusti i podigne pete dok ženska objema nogama skoči na pod i ponovno se od njega odbije. Pri tome joj je lijeva noga nešto ispred desne

Četvrtinka: muškarac se obadvijema nogama odbije u zrak, ženska poskoči desnom u mjestu dok joj je lijeva dotakla pod za stopalo naprijed.

            Drugi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, muškarac se čvrsto odupre o pod u malo čučećem položaju i podigne žensku u zrak. Ona se nakon predskoka desnom nogom, lijevom snažno odbaci u zrak natraške, u smjeru prethodnog zaokretanja para. Pri tome se malo skvrći.

Četvrtinka: muškarac zadržava žensku što dulje u zraku, ona mu to svojim položajem tijela omogućuje.

 

Vrličani poznaju i plesanje kola puzimice, koje se posljednjih godina izvodilo na sljedeći način. Drže se kao kod običnog kola za tkanice ili pojaseve.

Plesači se okrenu gotovo sasvim u smjeru kretanja kola. Ples se sastoji od niza dvočetvrtinskih taktova, a shema se od tri takta neprestano ponavlja.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, korak lijevom naprijed.

Četvrtinka: korak desnom nogom naprijed. Njome se odmah odbijemo u zrak.

            Drugi takt

Osminka: nakon predkoka desnom nogom, lijevom naprijed.

Osminka: korak desnom nogom naprijed.

Četvrtinka: korak lijevom nogom naprijed.

            Treći takt

Osminka: korak desnom nogom naprijed.

Osminka: Korak lijevom nogom naprijed.

Četvrtinka: korak desnom nogom naprijed, njome se odmah odbijemo u zrak.

    

Između dva rata puzimice je izvođeno na drugi način. Evo ga:

Ponavlja se shema od tri takta. I ovdje se plesalo vrlo sporo.

            Prvi takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, korak lijevom naprijed.

Četvrtinka: korak desnom nogom naprijed. Njome se odmah odbijemo u zrak.

            Drugi takt

Osminka: nakon predskoka desnom nogom, korak lijevom naprijed.

Osminka: korak desnom nogom naprijed.

Četvrtinka: korak lijevom nogom naprijed. Njome se odmah odbijemo u zrak.

            Treći takt

Četvrtinka: nakon predskoka desnom nogom, poskok desnom naprijed.

Četvrtinka: poskok desnom nogom naprijed.
 
  • Objavljeno u Baština

Vrlička tradicijska baština

Vrlička narodna nošnja spada u sam vrh nacionalnog etnografskog  blaga u Hrvata. Ona nije samo najprepoznatljiviji segment cjelokupne etnografske baštine, već je ona dio povijesti. Prva tkalja je osnovni ornament preuzela iz starohrvatske kamene plastike koji je vještim prstima pretočila u ukras i tradiciji. I tako to traje stoljećima. Nižu se niti, slažu se boje, dugo u noć se tka i veze da bi se sve zajedno stopilo u neponovljivu nošnju muškarca i žene, djevojke i djece koja je neizostavni dio svih obreda i važnijih događanja kako crkvenih tako i svjetovnih


VRLIČKA NARODNA NOŠNJA
Opis preuzet iz STATUTA BRATOVŠTINE ČUVARA KRISTOVA GROBA

(priredili: Miljenko Romić i Emil K. Žeravica)


Muški kompleti nošnje:

Nakon košulje muškarci navlače hlače, gaće od modrog sukna koje padaju nisko ispod trbuha. Dugih su uskih nogavica. Na prednjem, srednjem dijelu gaća urezane su promaje koje čine preklop hlača, a u bokovima su urezani džepovi. Ovaj dio hlača bogato je optočen prugama crvene čoje (skerleta) kićajem - gustim i dugim kitama od crvene, zelene ili modre svilene niti. Nad gležnjem nogavice su rasporene, a uz rub raspora prišiven je gusti niz mjedenih kuka i spona radi kopčanja.

Osim u radnim oblicima nošnje, preko košulje se obvezno oblači prsluk. U vrličkoj nošnji postojale su tri, odnosno četiri vrste muških prsluka. Svi su istog kroja i naziva - krožet, izuzev čerme s tokama. Osnovna im je razlika u stupnju kićenosti i materijalu. Zimski krožeti izrađeni su od modrog sukna, a rubovi vrata, prsa i rukavnog izreza obrubljeni su orubicom uskim trakom crvene čoje. Jednostavnijem krožetu uz orubicu prišivaju se duž vrata, sred prstiju i stražnjim dijelom orukavlja još široke aplikacije istog materijala sa sitnim doradama veza, a onaj bogatiji i svečaniji ima i tri dodatna kruga čoje - kolo. Ovaj potonji, kojem crvena čoja osvaja gotovo cijelu površinu prednjeg dijela, krasi bogat vez lančancem i  ovijancem svilenom niti po skarletu u sitnim gustim motivima kuka.

Treća vrsta prsluka svečani je dio nošnje ljetnog razdoblja. Nosi pridjev prtem, u značenju pamučnog predmeta ili anterija. Davno je, još prije prvoga svjetskoga rata, izašao iz upotrebe, pa je danas kao izuzetna rijetkost gotovo zaboravljeni dio muške vrličke nošnje. Bio je izrađen od debljeg pamučnog platna, a kroj mu je isti kao i u prethodnim prslucima. Ovaj predmet je likovno potpuno skladan vrličkoj muškoj košulji, jer su po njegovoj prednjici aplikacije od istog veza raspleta izrađenog bijelim pamukom i srmom, te dodane pamučne i srmene kitice. "Posut" je i lužinama - metalnim šljokicama. Ukrašava se i kopča istim staklenim narančastim dugmetima kao i košulja. Svi krožeti na leđima, visoko u visini ramena izvezeni su ili ampliciranim trakama ukrašeni motivom križa.

Najsvečanija vrsta muškog prsluka, širom Dalmacije, pa i u Vrlici je jačerma ili čerma s tokama. Ne samo da je u cijelosti izrađena od najskupocijenijeg materijala - crvene čoje, nego je njezina prednjica ukrašena jednim od , tehnički i estetski, najboljih radova majstora zlatara - srebrnim tokama. Toke su predmet koji je od negdašnjeg, srednjovjekovnog zaštitnog premeta oklopa evoluirao u posebno atraktivni muški nakit. Jačerma s tokama nosi se samo u posebnim prigodama i neizostavan je dio vrličke nošnje kada grobari na Veliki petak pred Gloriju čuvaju Isusov grob u matičnoj crkvi. Čerma nije zamjena drugim prslucima nego je dodatna oprema nošnji, pa se oblači preko koržeta. Kao vrlo skupocjeni predmet nošnje nasljeđivala se s koljena na koljeno.

Krožeti se zajedno s košuljom uvlače u gaće, a oko struka se mota pas od struke. Izrađen je od više uzica domaće crvene vune i stegnut uvojima vune u skladnim nizovima boja. I po više metara dug, ovaj pojas se višeslojno mota i zatiče, ali uvijek tako da kite na njegovim krajevima vise o desnom boku.

Ista vrsta predmeta, pojas, no sasvim drugih odlika je pripašnjača ili pašnjača. Poput čerme s tokama, i ovaj ukrasni predmet je Izrastao iz višestoljetne ratničke prošlosti ovoga kraja. On je uistinu sinonim dinarskog muškog junačkog mentaliteta. Sačinjen je od višeslojnih širokih slojeva kože, a namjena mu je bila priručno zaticanje oružja, različitih noževa i kubura u njegove listove ili džepove kože. Čeona mu je strana pokićena kositrenim ili olovnim granulama, pulijoma. Skupocjena kao i čerma, pašnjača je bila vlasništvo samo bogatijih težaka. Sukladno jačermi, nosila se samo u najsvečanijim životnim trenucima.

Predmet kojim se kompletira muško odijevanje pripada zimskom inventaru pa se ljeti ne mora oblačiti, ali daje završni oblik cjelini. Takav predmet, do struka kratki haljetak dugih rukava, u dinarskim i jadranskim prostorima zove se koporan, a u Vrlici češće i trlagan. Jedini je predmet koji se radi od sukna mrke boje prirodne vune. Ravnih je rukava i ravnoga stana s umetnutim klinovima. Seže jedva do bokova. Uskog je trokutastog vratnog izreza i urezanih džepova na prednjici. Poput suknenih krožeta svi rubovi trlagana su orubljeni orubnicom i aplikacijama od crvene čoje: na dnu prednjice su trokutasti skuti, a s obje strane prsa po dvije dulice oblika srca ili kruga. Sve aplikacije na kaparanu oivičene su crvenim svilenim gajtanom i istim kitama.

Književni izraz "obuća" u vrličkoj tradicijskoj terminologiji označava tek jednu određenu vrst predmeta koja se obuva na noge. Presijecanje sličnih predmeta različitih naziva s istim nazivima drugačijih predmeta u vrličkom kraju posebno ističe slojevitu građu vrličke "obuće" u već slojevitoj kompoziciji nošnje.

Uz kožnu "obuću", opanke oputaše, standardni oblici "obuće" su obojci, terluci, obuća, bičve ili čarape te posebno kožno remenje, potkoljenjače. Bičve vrličkih muškaraca nemaju ni stopalo, ni petu, ni prste, nego samo gornji dio lista noge. Ispletene su, kao najsvečaniji detalj obuće, prozračnim čipkastim bodom od bijele pamučne niti na pet igala. Navlače se preko gaća kao prvi predmet uz nogavice. Iznad njih, ako se nose, vežu se i potkoljenjače - remenje ukrašeno, poput pašnječe, sitnim olovnim i kositrenim granulama i metalnom kopčom za stezanje. Na bosu nogu navlači se obuća, predmet koji bi u današnjem smislu riječi bio prava čarapa. Ali ovoj "čarapi" je donji dio, stopalo, ispleten glatkim bodom od bijele domaće vune, a grlić lista noge iskrojen od modrog stupanog sukna. Grlić je ukrašen vezom lančancem, ovijancem, i obametom, te oivičen vunenim crvenim gajtanom. S unutarnje strane noge je otvoren, s nizom kukica i spona koje se kopčaju samo u donjem dijelu. Na takvu obuću dolaze još obojci, pletena obuća stopala bez pete ili terluci s petom, lako im je rist ukrašen gustim lančancem, a rub Im prati istrig crvene čoje, i obojke i terluke potpuno prekriva opanak, pa nisu vidljivi dio nošnje. Na glavi crvena kapa od čoje, nekad plitko stožasta, a danas ravnih kontura s crnim trakama obrubljenim rubovima i vezom od crnih niti i Istim kiticama, krunski završava slijed oblačenja muškarca.


Ženski kompleti nošnje:

Kao i mušku nošnju, i žensku odlikuje višeslojno oblačenje jednog predmeta preko drugoga, iako je košulja prvi i osnovni, vidljivi dio nošnje, zabilježena je i često se na fotografijama ispod nje nazire vrsta jednostavne potkošulje koja se nazivala komeš. Muški pandan joj je muška potkošulja - guća.

"Tunica dalmatica" u ljetnom razdoblju, posebno pri žetvenim radovima, zna biti upotpunjena samo pregačom i pojasom, tkanicom ili pasom koji je pridržava, ali u neuobičajenom položaju: zavrnuta i zataknuta za pojas i obješena straga tako da ne smeta pri ovoj vrsti posla.

No, pravilno oblačenje nalaže da se s košuljom, uz pregaču i pojas, uvijek nosi duži haljetak bez rukava - sadak. Iako je ova vrsta predmeta iskrojena od tri dijela s leđima i dvjema prednjicama te vrlo naliči i oblači se poput prsluka, način njegova otvorena nošenja je takav da se sprijeda od njega vide samo uski trakovi naramenica, a ostali dijelovi padaju tako da potpuno otkrivaju donje slojeve prednjeg dijela nošnje, košulju, tkanicu i pregaču, iako je, sukladno muškim prslucima, izrađen od domaćeg stupanog sukna i u svečanim inačicama bogato ukrašen aplikacijama od crvene čoje i lančancem, ovom predmetu za razliku od muških do grla zakopčanih krožeta, težište je njegova stražnja strana s bokovima.

Na podlozi, za ženu od modroga, a za djevojku bijeloga sukna, na sadak se dodaju različito iskrojene rubne aplikacije od crvene čoje (sa zelenim dodacima) koje u najsvečanijim njegovim oblicima prekrivaju gotovo cijelu površinu sadaka, najrazvedenijih oblika na leđima. Tako se iz širokih traka čoje, koje se od ramena spuštaju niz leđa, razvija motiv prstiju i noktiju, a iznad njih se, u visini lopatice, prišiva zvrk s istrigom - par dodatnih krugova po rubu zarezane čoje, bogato izvezen lančancem. Ukrasni trak donjeg ruba sadaka također čini niz od više komadića lančancem izvezene čoje, čiji se najširi dio dodiruje s noktima, pa zajedno zatvaraju likovnu kompoziciju leđa u jedinstvenu cjelinu. Sadak, košulja i kličana pregača s pojasom nose temeljne likovne vrijednosti ženske vrličke nošnje, pa su ova tri predmeta osnovna okosnica svih njenih daljnjih razrada.

Iako su navedeni predmeti mogući samostojni oblik ljetnog oblačenja, nekad se oblačio i vuštan ili fuštan - gornja haljina s nafaldanim krilom i prslučićem bez rukava. Češće je zabilježena kao dio djevojačke ljetne, posebno blagdanske opreme, negoli njegovi sukneni oblici. Svečani ljetni vuštani su pamučni i poput drugih predmeta djevojačke nošnje, bijeli. Međutim, potpuno su neukrašeni. Vuštan se oblači preko košulje, a njegov prslučić dovoljno je otvoren da se ispod njega vidi vez na prsima košulje. Straga ga potpuno prekriva ukrašeni sadak. Ispod sadka pri svakom koraku rastvarale su se falda i njihala krila suknje mnogo ljepše nego kod košulje. No, ovaj predmet je poput muškog prtenog krožeta davno isčezao iz upotrebe i kolektivnog pamćenja vrličkih sela, pa se danas vrlo rijetko obrađuje i u stručnim obradama vrličke nošnje.

Ovom renesansnom tipu kroja gornje odjeće, srezane u struku i nafaldanog krila vrlo je slična jako dobro poznata vrlička zimska ´aljina. Osnovna im je razlika što ´aljina ima rukave i što je izrađena od modrog ili bijelog sukna, te je, za razliku od fuštana, sprijeda potpuno rastvorena. Ovisno o tomu je li ženski ili curski predmet, zove se modrina ili, djevojačka bilača. Iako se češće viđala kao svakodnevni, neukrašeni predmet starijih žena, ´aljine znaju biti bogato ukrašene, ali samo njihov gornji dio oplećak, jer se preko njihovih leđa navlači raskošno ukrašeni sadak pa leđa ni modrine, ni bilače nisu ukrašena.

Sukladno drugim suknenim predmetima vrličke nošnje i ´aljina se ukrašava trakovima čoje po svojim rubovima, ali posebno svečane su one koje krasi dodatna aplikacija na prsima od crvene i zelene čoje, nispršnjača, te potpuno crvene zalatke prevučene preko njenih rukava. Ako je modrina mlade udate žene, nispršnjača joj je dodatno ukrašena plodonosnim oklopom od kauri školjaka, i sadak i pregača, u zimskoj inačici nošnje nose se preko ´aljine, pa su oni njen ukrasni, komplementarni dio, sukladno ljetnim varijantama nošnje.

Dobna razrada ženske vrličke nošnje, koja se posebno ističe u uporabi djevičanske bijele boje djevojačke nošnje, naspram osnovne modre boje sukna udatih žena, razvija se u posebne vrste predmeta njihovih oglavlja i obuče.

Sasvim mlade djevojčice, koje još nisu stasale za udaju, nose samo crvenkapu. Kosu spliču iza ušiju u dvije uredno spletene pletenice koje prekriže i nisko spuštena pola vrata, a njihove vrhove dižu preko ušiju i na tjemenu vežu uzicom u labavi vijenac. Kapu, vrlo sličnu muškoj samo što nema ukrasnih kita, stavljaju ravno preko čela tako da njena izvezena polovica ostaje na lijevoj ili desnoj strani glave. Nakon što skoči na policu, odnosno sazre za udaju, što obično biva udajom starije sestre, djevojka dobiva statusne simbole udavače - bijelu kvadratnu maramu, okrugu, koju preslaže u trokut i polaže kao prevjes preko stražnje polovice kape tako da joj je jedan kraj, ukrašen sitnim cvjetovima plosnog veza, visi niz leđa, a druga dva uokviruju lice i padaju na ramena.

Udavačama, posebno onim bogatim, pripadaju i druge vrste skupocjenih ukrasnih i zaštitnih predmeta: paunovo pero po sredini kape i po mogućnosti što više nakita. Uz uobičajene samostalne vrste nakita od srebra i njegovih slitina, kao što su prstenje, rećine na tri botuna i špijode, ukrasne igle kojima se zatiče okruga o kapu, vrličku nošnju poglavito određuju posebne vrste ogrlica, đerdani´. Izrađene su od gotovog kovanog novca nanizanog naizmjenično s filiganskim srebrnim zrnjima sličnim onima koji čine glavu špijoda. No, danas pod nazivom đerdan samo se pamte njezini hipertrofirani oblici prerasli iz ogrlice u posebnu vrstu dugih prsnih privjesa sačinjenih od višeslojnih niza prišivenih novčića na komadu platna. Ovo je uistinu uočljiv i stasit predmet jer kad ga stavi bogata udavača, dofarica, pokriva poput oklopa prednji dio tijela skrivši, od ramena do koljena, sve donje slojeve nošnje. Kako ovaj derdan nije ogrlica, uz njega su djevojke i mlade žene nosile višestruko omotane oko vrata i druge vrste ogrlica od staklenih perli, koralja ili druge vrste dostupne im bižuterije. Nekad su se kovanim novcem više kitile djevojačke, ali i muške kape. I obućom na nogama se razlikuju djevojka od udatih žena. Iako je općenito ženska obuća vrlo slična muškoj i ima iste nazive bičve, obuća, obojci i opanci, jedino obojci i opanci odgovaraju opisu muških premeta. Djevojke, međutim, umjesto bičava nose klašnje. Klašnje se poput muških i ženskih bičava oblače bez stopala. Također su kao muške ispletene, ali ne pamukom i prozračnim bodom, nego su domaćom vunom u mrkim bojama modre, zelene i crne boje izvedeni gusti geometrijski motivi vrlo sličnih tehnici klječanih predmeta nošnje. Vrh i dno klašnja s uzicom za stopalo ispleteni su bijelom bojom. Alternativa djevojačkim klašnjama su ženske bičve izrađene od stupanog modroga sukna. Stražnja strana im je ukrašena gradom te na dnu imaju urezan raspor s kukama i sponama za kopčanje. Bilo preko klašnja ili bičava, i djevojke i žene navlače istu vrstu predmeta - obuću, obojke i opanke. Ženska je obuća vrlo slična muškoj, tek ponešto se razlikuje u dimenzijama i rasporedu svojih lančancem izvedenih motiva, a obojci i opanci su posve isti.

Kako smo vidjeli, kićenost nošnje i zasićenost nakitom žena vrličkih sela raste s približavanjem njihove udaje. Već kao udavača ona nosi okrugu, znamenje udate žene, a za sam obred vjenčanja umjesto djevojačkog bijelog, obući će i modri ženski sadak. Istoga dana, nakon vjenčanja skinut će joj se crvenkapa - simbol djevičanstva vrličkih djevojaka, a pod okrugu umjesto nje stavit će poseban podložak - kovrljak. Od udaje i pletenice spliće iznad ušiju i ulaštene iznad tjemena polaže nisko do čela. S novim načinom češljanja i dodanim, oku nevidljivom kovrljakom, ista okruga ima sasvim druge obrise i značenje oglavlja udatih žena.

Još u prvoj godini braka nevjesti dolikuje kičenje slično djevojačkom, pa će ona još uvijek o svečanostima nositi jednako bogato ukrašenu nošnju i sav nakit koji joj je iz obiteljskog doma pripao. No, mladim ženama, od kojih se očekuju obiteljske prinove, zasebno pripadaju i više ih ističu didani ukrasi od kaurl školjaka, oklopi na njihovim ´aljinama i na didanim tkanicama. Što vrijeme više odmiče, boje ženskoj nošnji će postajati sve zagasitije i tamnije, sa sve manje otvoreno crvenih skrletnih aplikacija. Građa njene nošnje postaje sve siromašnija ukrasom, a okruga sve navučenija na lice i zabradenih krajeva. Zanimljivo je da ostane li djevojka neudata, stara cura, ostaju joj svi atributi djevojačke nošnje.

Prema svim svojim obilježjima, tektonici svoga osnovnog ruha, načinu izrade i motivima ukrašavanja, te vrsti nakitnog inventara, uza sve društvena, politička i povijesna previranja na ovom prostoru, vrlička je narodna nošnja uspjela izuzetno kvalitetno i dosljedno sačuvati stilske odlike srednjovjekovnog kulturnog inventara i tradicije. Po njenim mirnim, statičnim formama polikromni vez ispisuje gusti ornament vrlo sličan onom na kamenoj starohrvatskoj plastici, a omiljeni nakitni oblici gotovo su isti onima pronađenim u starom naselju Vrh Rike, pa uistinu možemo potvrditi da je vrlička nošnja iznijela temeljne osobine starohrvatske kulturne baštine u novovjeku pučku tradiciju, očuvavši ih vitalnima sve do pred sam kraj drugog tisučljeća.

 

  • Objavljeno u Baština

Pismo majci: Ruža Hrvatska


U povijesnim zbivanjima mnogi ljudi imaju uloge. Neke su "male", a neke "velike". Jedna od uloga malih ljudi na osebujan način je i pjesma i ona može mnogo značiti. Tako je bilo s pjesmom  Pismo majci uglednog pop sastava Prljavo kazalište.

 Pismo majci bila je pjesma koju su mladi Vrličani redovito puštali u disko klubu Dunja u kovčegu krajem 80-tih godina. Tada bi srpski momci tražili Bajaginu pjesmu Plavi safir i preko tih pjesama se oštrilo i političko raspoloženje. Pismo majci pomalo postade popularno i u ostalim dijelovima Hrvatske.

"Bilo je vatreno u Dunji" reče nam Stipe Romić-Braco, tadašnji direktor ugostiteljstva bivše Svilaje.  "Bilo je i pucnjeva" kaže Ante Boduljak-Šeki, čovjek koji je puštao glazbu. "Imali smo pravi disko klub sa rasvjetom, razglasom i uređajima. Bilo je dobre zabave, napetosti". Ista mišljenja dijeli i Ive Blažević-Rive, konobar koji se često probijao kroz gužve "Dunje u končegu", čuvenog vrličkog kluba.

Redovite tuče i napetosti bile su razlog sugestijama "organa reda" da se ne puštaju takve pjesme, ali bez Ruže nije moglo biti niti zabave. Dunja je prestala radom u kolovozu 1991. Svakako valja naglasiti da je Ruža, jedna od napopularnijih hrvatskih  zabavnih pjesama svih vremena, postala popularna najprije u Vrlici, a zatim u čitavoj Hrvatskoj. Znači, i tako se stvarala slobodna i neovisna Hrvatska u kojoj Hrvati mogu slobodno pjevati sve hrvatske pjesme.

 Na fotografiji trojica naših junaka pred danas obnovljenim klubom koji nosi isto ime: prvog romana Milana Begovića i nekadašnjeg zabavišta mladih Vrličana.

  • Objavljeno u Povijest

Car Franjo I.u Hrvatskoj 1818. godine

- putopis austrijskog cara

- odlomci iz dnevnika

- uredio: dr. Ljudevit Krmpotić

10. lipnja

Poslije podne išao sam oko tvrđave Sinja; ova stoji na stjenovitom vrhu i visoravni, nešto izdužene što leži poprečno na dolinu Cetine. Na strani s kojom smo došli, spuštaju se zajedno s kosinom brda i zidine tvrđave. Obronci su obrađeni, ima polja i stabala kao i kuća, a u jednoj od njih smo Mi stanovali pa smo s prozora mogli promatrati kraj kojim smo putovali, s više dobrih kuća a na lijevo i natrag vodi cesta od Sinja uz koju su lošije kuće, na podnožju gradine.

U dolinu se s prijevoja spuštaju klanci s vodom gorskih izvora. U dolini je i jaki potok kojeg premošćuje sinjski most. Dolina je lijepo obrađeno, ima mnogo rasutih kuća i mlinova.

Tvrđava je bila velika i leži većim dijelom na strani visoravni okrenutoj prema Sinju na kojoj su kosine vrlo strme.

Na drugoj strani čini se da je samo jedan zid; zgrade kao i zidovi su urušeni. Iz blizine ju se ne može pokrivati, niti ljestvama osvojiti, a iz daleka je već dobro vidljiva, pa se može mimoići.

Dolina Cetine i njezin kraj su vrlo plodni s nadaleko najljepšim žitnim poljima, koji daju izvanrednu žetvu. Kukuruz se također uzgaja, kao i svako voće; ima dosta jablana.

10. lipnja - Sinj, tvrđava

Donji kraj doline je močvaran i trebao bi biti isušen, a Cetina očišćena od nasipa i mulja, što nije teško provesti.

Donji obronci doline su također lijepo obrađeni. Ima divljači kao u čitavoj Dalmaciji, te zečeva, jarebica i prepelica, iako svatko puca na njih i to prečesto. Srna ima samo malo, kao u Dalmaciji.

11. lipnja

 Zorom na šetnju. Kraj na lijevo od puta prema Vrliki čine kosine, uglavnom obrađene, sa stablima, pojedinim kućama a između puta i onog prema Bilom Brigu su također takve kosine s različitim vrhovima pokrivenih grmljem ili travom. Na jednoj je neka naročita stijena, a između vrhova je prilično duboka lokva vode, pola sata daleko od Sinja. Na tom bilu leže djelomično obrađene livade, pojedine seljačke kuće s vrtovima. Nasuprot franjevačkom vrtu u Sinju stoji red dobrih kuća s više trgovina kao i inače u Sinju.

Iza kuća koje stoje nasuprot franjevačkoj crkvi, su nešto podalje ruševine neke gradine. U području Sinja ima više loših kolskih cesta i puteva koji idu kroz obrađena polja. Seljačke kuće su od kamena ali loše, staje su samo pokrivene s trskom a zidovi isprepleteni šibljem.

Uz lijepe konje ima tu i magaraca, rogate stoke i loših ovaca. Ima vrlo bogatih ali i siromašnih ljudi u krpama kao i nekoliko cigana.

Poslijepodne se opet održavalo viteško natjecanje s 19 sudionika. Prošlog natjecanja pobijedio je Franjo Tripalo, trgovac iz Sinja. U ovom današnjem pobijedio je pomoćnik poglavara.

12. lipnja

Mimoilazimo crkvu vozeći ravno naprijed ulicom s dobrim kućama od nekoliko katova a potom obrađenim obroncima u nekoj vrsti doline, pa iznad potoka kamenim mostom. Uz obrađene doline su pašnjaci s grmljem. Vozimo između padina i prema dolini Cetine, koja je prilično široka i lijepo obrađena, kroz polja, livade kao i voćnjake.

Vozimo lagano prema dolje iznad malog potoka. Kroz dolinu Cetine ide veliki lanac Prologa a gdje je ovaj niži, tamo je i jedna visoravan. Kosine i padine su kamenite a visoravan mjestimično obrađena. Dolazimo na lijevo do lijepo obrađene široke doline u kojoj leži neko selo a na desno je potočić s mlinovima te mala, uska dolina između oštrih stijena i slap s mlinom. Prelazimo kamenim mostom prilično jaki potok, a na desno je nekoliko kuća sela Sorić sa stablima a nešto povišeno na brdu je crkva.

Lanac prologa se podiže i postaje sve više ogoljen a na jednoj visoravni je mjesto Otočić. [...]

12. lipnja - Vrlika

Skoro gore na vrhu je ruševina gradine Vrlika a na podnožju je mjesto Vrlika.

Na jednoj padini stoji četverokutna tvrđava s četverokutnim urešenim tornjem u njoj. Mjesto (Sorgran) ima malo dobrih kuća. Stanovnika je oko 500, pola katolika, pola nesjedinjenih grka. Između ovih su trgovci.Katolička crkva nije velika, ali uredna, s jednim oltarom i lijepom slikom Majke Božje te nekoliko postraničnih oltara. Grčka nesjedinjena je na drugom kraju sela prema Kninu, nedaleko brda, okružena s zidom s vratima, stoji slobodno, sa zvonikom iznad pročelja; iznutra je jadna, ali ima jednu zgodnu ikonu; iznad glavnog ulaza je drveno pjevalište, inače ima samo krov. Katolički župnik, franjevac i grčki neunijat su međusobno uljudni, znaju talijanski. Namjesnik [prazan prostor], morlak, je ovdje već devet godina, također uljudan, ne zna talijanski.

Arhimandrit Dragović stanuje ovdje uz šumu, dobio je [od Francuza] Križ pro piis meritis kao odlikovanje godine 1809.

Stanovnici Vrlike izgledaju vrlo siromašno i loše; kaže se, kad nešto imaju, potroše odmah, a potom gladuju; obučeni su kao siromasi oko Sinja; žene također nose pregače kao Vlahinje.

Dobro smo vozili 3 sata do Vrlike.

U manastiru Dragović ima 8 manastiraca a leži na lijevoj obali Cetine, između Sinja i Vrlike u dolini, uz jedan pritok Cetine.

U Vrlici smo izmijenili konje. Vozi se kroz mjesto, između više dobrih kuća, zatim na lijevo a na desno je katolička crkva , potom dvokatnica jednog privatnika, bivša mletačka konjanička vojarna, u kojoj sada stanuje graničarski časnik.

12. lipnja - Drniš

Vozimo do jednog novog brda usječenim kolskim putom, ne dovoljno širokim, prema gore i potom ravno uzduž brda. U jednoj dolini stoji zid s dvije kamene cijevi iz kojih izlazi mineralna voda vrlo brzo i skuplja se u kamenoj posudi, ispred koje je popločeni mali trg. Voda je čista, bez ikakovog ukusa i vrlo zdrava i kako kažu, utječe na rad bubrega; često se posjećuje. Nedaleko od toga je jednokatnica, koja pripada nekom grku; samo što manjka je mogućnost stanovanja u Sinju, za goste koji dolaze piti ovu vodu.

Put iz Vrlike prema Kninu ide desno od mjesta a jaši se 5 sati. Podigao ga je francuski topnički časnik, ali loše, naročito kod slapa uz Knin. [...]

Ovdje je granica između područja Knina, Splita i Zadra.[...]

Prolazimo kroz Miočić s rasutim kućama pa kroz mjesto (Toplin) uz kojeg je nekada bio izdašni rudnik kamenog ugljena, koji se danas jedva iskorištava. Nedaleko je gradina Miočić; kuće su loše a lijevo je široka i lijepo obrađena dolina rijeke Čikole.

Prolazimo kroz polja između vinograda i stabala, dolazimo do kninske ceste a nedaleko je brdo Promina, na kojeg padini leži selo Siverić s pojedinačnim kućama. Vozimo između lijepih polja i vinograda dolinom Čikole, male rječice. Tako pomalo dolazimo gore do Drniša, prelazeći prije toga jedan potočić. Vozimo selom uzbrdo, ostavljajući na desno više dobrih kuća, višekatnica; desno je mletačka konjanička vojarna a na lijevo nekoliko dobrih kuća, između kojih smo u jednoj odsjeli, nasuprot vojarne i nakon 2-3 sata dobre vožnje; pripadala je Antoniju Steragl.

Drniš leži na jednom obronku, a na rubu klanca kojim protječe divlji potok, stoji stara razrušena gradina. Mjesto broji 600 duša, neki od njih žive od trgovine a neki od zemlje. Ima 400 katolika, 200 grka.

Jedan franjevac je ovdje župnik s dva kapelana, i isto tako i grčki neunijat.

Namjesnik, Plasović, uljudan mladi čovjek, talijanski obučen, govori talijanski.

Kuća u kojoj smo stanovali, leži na jednoj uzvisini prema trgu s nekoliko kuća, a na kraju je mala crkva.

Stanovnici Drniša su dijelom talijanski obučeni ali su uglavnom morlaci, kao i u predjelu kojim sam danas putovao.

Muškarci nose uglavnom plave hlače, kratke prsluke, smeđe kaputiće i crvene kape, ali je sve to prilično pohabano. Bolje obučeni su kao panduri ili oni u kraju Benkovca i Zadra. Žene u košuljama, prugastim pregačama kao Vlahinje; [...]

Cesta od Sinja prema Vrlici je dobra, kao i ona nova od Vrlike do Drniša. Kuća u kojoj smo stanovali je dvokatnica, s dvorištem ograđenim zidom i jednom kućom; stubište je pokriveno a na prvom katu je velika soba s još tri zadovoljavajuće, a na drugom također nekoliko dobrih.

Mjesto ima poštu.

U kraju kojim smo danas prošli, imaju slijepci neku vrstu (mandorlin) sa strunama po kojima stružu nekom vrsti gudala, napetog u polukrug. Drže svoj mandorlin kao [što se pri sviranju drži] bas.

U Mitroviću je namjesnik Jakov Persta, morlak; onaj u Vrlici se zove Kalinić, izgleda uljudno, govori talijanski; prvi ne; posljednji je obučen dalmatinski.

Poslije podne smo jašili do Petrovog polja, gdje smo pogledali dolinu s vrlo plodnom zemljom, dugačka je jednu njemačku milju; u njoj su lijepa polja i livade. Čikola protječe čitavom dolinom i često ju poplavljuje, iako je ljeti isušena.

Čikola, niskih obala, protječe uskoro kroz uski klanac, često praveći slapove; klanac je dug više od 1000 hvati. U klancu se penje loši strmi put a na stjenovitim obroncima se vide ostatci stare rimske ceste.

Čikola se ulijeva u Krku, prije Skradinskog slapa.

Na početku, nedaleko Drniša, stoje u Čikoli jedna brana i jedan mlin; prva je uništena a drugog su otkupili oni koji nastoje isušiti močvare.

Stanoviti Knezić, bivši časnik, jedini sposoban u zemlji, koji od mene dobiva dnevnice, radi na tome; kaže Mi, ljudi ovdje moraju silom biti nagnani na rad. S malo truda već je mnogo učinjeno i njezino korito je prilično očišćeno, pa nije više tako plitka.

U Drnišu, na malom bilu, je crkvica sa zvonikom. Zatim dvokatnica, smještena između jednokatnica u dobrom stanju. Tu je i staja - bivša mletačka konjanička vojarna - nasuprot kuće u kojoj smo stanovali.

Na početku mjesta Drniš, kako smo stigli, na desno je lijepa dvokatnica sa zgodnom terasom na prvom katu s koje se širi prekrasan vidik na obrađene ravnice i livade Petrovog polja, te na kraj prema Kninu.

Poslije podne održala se utrka uzbrdo cestom u mjestu do kuće u kojoj smo stanovali: jednom su trčali mladići, drugi put djevojke; nagrada je bila zataknuta na stijeg a sastojala se u mladića od komada crvenog sukna s rupcem, a u djevojaka od nakita za kosu. No nisu trčali vrlo brzo.

Petrovo polje pripada djelomično državnoj blagajni.   

Na večer su kuće sela bile osvijetljene a na obližnjim brdima paljene su vatre.

U drniškom kraju rogata stoka nije loša, a kameni ugljen iz Promine se lijepo sjaji.

13. lipnja

Dao sam se odvesti u katoličku crkvu: trgom, te između kuća i vrtova do crkve s predvorjem okruženim zidom, na brijegu nadaleko gradine; iznutra nije velika, presbiterium je okrugao, u njemu je glavni oltar te po jedna vrata na svakoj strani; postranično je po jedan oltar, a iznad glavnog ulaza drveno pjevalište.

Zatim u grčku nesjedinjenu crkvu: ova je na trgu ograđena zidom. Tu je i groblje; u sredini je crkva a pred ulazom nadstrješnica s tri luka; unutra je lijepa ikona a iznad ulaznih vrata drveno pjevalište i zvonik. [...]

Istim putem vozimo natrag, na desno je sada ravnica Petrovog polja. Put vodi desno prema Vrliki. Na Promini su dva izbočenja prema dolini, na višim od njih je ruševina tvrđave Petrovac. Kraj nosi ime Kosovo.

13. lipnja - Knin

Gore prema bilu vidi se sprijeda Knin s tvrđavom na kamenitim brdima. [...]

Dolazi se do ravnice, na kojoj su desno močvare a lijevo brdske kosine. U jednom klancu brzo protječe Krka. Dolazimo desno na podnožje oštrih tvrđavinih padina, lijevo je močvara, potom kroz Knin širokom ulicom dobrih kuća do one, u kojoj smo prošli put odsjeli; samo smo danas vozili prema Zrmanji, potom ravnicom između vinograda i stabala, do bila sa strmim kosinama a nedaleko se uzdizalo Milkino brdo, te do puta prema Zrmanji jednim dijelom ceste koja vodi do Popovog polja, većeg sela s crkvom i sajmištem na polju. Kamenim mostom preko močvare idemo do kuća Kninskog polja pa opet do močvare pune trstike, vozimo krivudavo u kamenu urezanim putom, gore prema Vrliki, cestom koju su Francuzi položili i to strmo, s kratkim zavojima, a brdo na koje se penje zove se Vrbnik. Iz jedne pećine izlazi Krka, kojom se može donekle ploviti. Jedan Englez je bio već ovdje. S lijeve obale, vidi se visoki i prilično široki vodopad. U vodi ima prilično puno pastrva i drugih riba.

Mostom iznad Krke vodi put prema Vrliki; put do mosta je dobar, a potom ide do Knina. Do Knina je pola sata. Od Drniša do Knina nismo putovali više od 3 sata. Put je bio dobar.

 

  • Objavljeno u Povijest

Povijesne crtice


Suli-Muli

Među povijesnim uspomenama koje su i  danas u svježem sjećanju je i priča Suli-Muli, a radi se o nekom Trurčinu, agi koji je živio u Hercegovini. Taj je rado koristio pravo prve bračne noći u tursko doba.

Tako se nekoć u Buhovu Selu, blizu Širokog Brijega, Suli-ma-Muli Hodžić najavi na svadbu Jakova Rebića, što je značilo da mu se mlada svidjela i želio je iskoristiti svoje tursko pravo  prve bračne noći. Kad je za to čuo mladoženja napravio je plan  kako to spriječiti. Dočekavši ga u zasjedi mladi, hrabri Jakov s jatacima smakne aginu pratnju, a u prsima age od udara kuršuma nasta "čitav pendžer". Jakov s mladom i obitelji pobježe i nađe utočište u Vrlici.

Na hrabrog junaka i danas su posnosni Vrličani, a Rebići, Jakelići i Mandarići još uvijek pričaju o tome junačke priče. U četvrtak prije poklada posebno je sjećanje na taj događaj: tada se u tim obiteljima zove goste, priprema se 9 jela, prepričavaju povijesne priče, kuje nova politika.

Osim sjećanja Vrličana te uspomene žive i u Hercegovini. U Buhovu Selu i danas je čatrnja "Rebuša" i zidine srušenih kuća. Nitko nikada njihovo imanje nije koristio, a stoji tamo i jedna krvava gomila. Nastala je tako što bi svaki momak koji se ženi i drugi ljudi koji se odlučuju na značajniji potez u životu na tu gomilu bace po neki kamen kao znak odlučnosti, znak otpora tuđincu, znak volje da provede ono za što su se odlučili.

Izvrstan događaj iz prošlosti prije rata živio je u i kroz naziv gostionice SULI-MULI. Čini se važnim i potrebitim taj povijesnui događaj temeljito istražiti i uspoemene oživjeti te redovito na njih posjećati.

 

  • Objavljeno u Povijest

Povijesna razdoblja

 

Prapovijest

Najstariji tragovi života ljudi na ovom području potječu iz starog kamenog doba (oko 30 000 pr. Krista). Nedaleko izvora Cetine, u Gospodskoj pećini sjeverno od zaseoka Milaši pronađeni su ulomci keramičke zdjele i koštano šilo. Izvor vode i zaštićeno stanište (pećina)  oduvijek su privlačili ljude u najstarijem razdoblju povijesti.

Stočari, nositelji bakrene i brončane kulture, stvorili su prapovijesnu kulturnu skupinu nazvanu Cetinska kultura (između 1900. i 1600. godine prije Krista). Na vrličkom području pronađeni su brojni tragovi ove kulture oko gradinskih naselja i gomila (tumula) s grobovima. Balečka gradina (Vinalić), Vlaka (Otišić), jedna pećina nedaleko Otišića u kojima su pronađeni vrijedni nalazi: brončani prapovijesni mač, prapovijesni nakit i dr.

Prema nalazima iz brončanog doba može se reći da je cijeli prostor vrličkog kraja bio veoma napučen u bakrenom dobu.


Ilirsko i rimsko razdoblje

U kasnom brončanom dobu ovaj kraj naseljava ilirsko pleme Delmati koji su bili stočari ali i vrsni ratnici koji su dugo odolijevali napadima rimskih osvajača.

Ipak nadmoćniji Rimljani u 9. godini poslije Krista pokorili su ih i osnovali Provinciju Dalmaciju. Pokoravanje i romaniziranje Delmata odvijalo se sporo jer se stočarsko stanovništvo više drži tradicije nego zemljoradničko koje je živjelo u nizinama. Ipak o jakoj rimskoj prisutnosti i organizaciji svjedoče nam brojna arheološka nalazišta u kojima su pronađeni vrijedni i brojni antički predmeti ( Koljani, Kukru, Matkovina,Vinalić, Stražina, )

Slabljenjem rimskog carstva, vrlički kraj se našao pod udarom barbarskih plemena koja su ih pljačkala, osvajala i u novim naseljima uvodili novi ustroj vlasti. Skromni ostaci iz tog doba govore o prisutnosti germanskih Gota ( 5. stoljeće poslije Krista). Od 7. stoljeća se u grobovima pojavljuju avarski, slavenski i hrvatski nalazi.

Dolazak Hrvata

Legenda govori da je u vrlički kraj stigao Klukas. Jedan od petero braće - koja su dovela Hrvate u taj ugodni kutak naše domovine. Blizu izvora rijeke Cetine Hrvati su utemeljili naselje koje su prozvali Vrh Rika ( Verchrecha, Vercherica, Verhlichky, Verlechensis, Werkrika, Verchioc). Vrh Rika se na latinskom spominje prvi puta 1185.godine u spisima splitske sinode ( hrvatskom biskupu u Kninu pripadale su župe: Knin, Polje, Vrh Rika i Pset, a u hrvatskom jeziku 1451.godine.

 Iz tog razdoblje ( 9. -10.st) je i crkva sv.Spasa, koja i danas svojim ostacima svjedoči o monumentalnosti gradnje. Smještena je u blizini izvora Cetine, usred prostranog groblja, sa zvonikom na pročelju i danas privlači putnike, namjernike. Donator crkve bio je župan Gostiha vjerojatno iz vremena hrvatskog kneza Branimira (879.-892.). Crkva je jedna od najznačajnijih predromaničkih hrvatskih građevina. Oko crkve nalazi se dosad najveća istražena i proučena nekropola s oko 1026 grobova, u kojima su pronađeni veoma vrijedni arheološki nalazi.

 Kraj oko Vrh Rike dugo je bio relativno miran jer je geopolitički položaj to omogućavao. Planinski masivi (Dinara i Svilaja) i tvrđave (Prozor, Glavaš i Travnik ) bili su prirodna zaštita. Početkom 15. stoljeća bosanski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić dogradio je tvrđavu Prozor ponad današnje Vrlike kao utvrđeni ljetnikovac, na pogodnom položaju da bi štitila vrlički kraj od napada četa kralja Žigmunda Luksemburškog. Ispod tvrđave je niknulo naselje Vrlika koje je nastalo preseljavanjem stanovništva iz starog centra Vrh Rike. Utvrda Prozor je zatim pripala Ivanišu Nelipcu, a nakon njega Ivanu Frankopanu. Frankopani nisu dugo uživali u tom posjedu jer je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund darovao Vrliku njihovu sugrađaninu Mihači Nikolinu Vitturiju.


Tursko razdoblje

U blizinu Vrh Rike doselili su se iz Livna preko Cetine, pleme Čubranića, kojima su pripadali i Berislavići. Pretpostavlja se da su u Vrliku Berislavići doveli franjevce. Od 1425. godine turske su čete počele provaljivati u ove krajeve. Narod je bio prisiljen bježati ili sklanjati se na sjever. Povjesničar  Gunjača tvrdi da je oko 1492. godine Vrh Rika sa crkvom Sv. Spasa stradala od turskog napada, pa je dio plemena Čubranić i Berislavić preselio u Turopolje.

 Turska je vojska ovaj kraj u potpunosti osvojila 1522. godine. Pod osmanlijskom vlašću Vrlika je bila središte nahije i pripadala je kliškom sandžaku. Ispod vrličke tvrđave prostirala se varoš s džamijom. Bilo je to teško razdoblje za vrlički kraj, bremenito migracijama i procesom islamizacije. Fratri su obilazili katoličke obitelji i ulijevali nadu u oslobođenje od polumjeseca.

 Vrlički kraj oslobađao se od Turaka u nekoliko navrata. U danima opsade Knina, krajem kolovoza 1688. godine, osvojena je Vrlika. Kako se muslimansko stanovništvo počelo iseljavati u te nenapučene krajeve počinju stizati novi stanovnici iz Bosne i Hercegovine kojima je nova mletačka vlast (1688.) dijelila zemlju uz obvezu sudjelovanja u obrambenom ratu. Fra Jure Bogić iz Cetine osnovao je katoličku župu Navještenja Blažene Djevice Marije (25.ožujka), a kasnije Gospe od Ružarija.

 U vremenu svih tih previranja i migracija u vrličku okolicu naselili su se i grkoistočnjaci. Godine 1692. u okolici Vrlike bilo je 300 kuća pravoslavaca.

Karlovački mir donio je nove neprilike ovom kraju, jer je nametnuo neprirodne granice. Godine 1714. izbio je rat i Vrlika je ponovno pala u ruke Turaka. Svršetkom rata (1718.) granica je pomaknuta na Dinaru. Vrlika se počela razvijati tek nakon oslobođenja od Osmanlija.


Francuska vladavina

Za vrijeme francuske vladavine (1805.-1814.) Vrlika je postala općina u šibenskom kotaru. U njoj je 1813. zajedno s okolicom živjelo 5.218 stanovnika. Najvažniji pothvat francuske vlasti bila je izgradnja ceste: Knin-Vrlika-Sinj, Zadvarje - Vrgorac - ušće Neretve. Godine 1840. Vrlika je općina u splitskom okružju. Do prvog svjetskog rata Vrlika dobiva urbanističko obilježje, crkvene i državne urede i društva te tanak sloj poslovnog i intelektualnog građanstva. Putnici i namjernici uživaju u svježem zraku, zdravoj i ukusnoj hrani i hladnoj vodi na Česmi.


Austrijska vladavina

I car Franjo Josip (1875.) posjetio je Vrliku i svoje dojmove zapisao je u svom dnevnike.

Uz carev posjet Vrlici vezuje se skup kuća Schönbrun u Podosoju gdje je car sa svojom svitom odsjeo. Kuće su pripadale obitelji Vukovića, i taj ugodan ambijent se caru dopao pa ga je nazvao vrličkim Schönbrunom .

 Godine 1867. otvorena je muška osnovna škola u Vrlici, a 1889. podignut je Općinski dom.

Godine 1876. počela je gradnja nove župne crkve koja je posvećena 1898. godine. U Vrlici se tada susreću tri crkvene zajednice: katolička sa župnim uredom i bratovštinom,  pravoslavna crkvena općina i unijatska  crkvena župa(crkva Presvete Trojice).

Godine 1854. na zgradi vrličke općine zavijorila se hrvatska trobojnica s likom Gospe od Ružarija- sveti simbol stanovnika Vrlike i njene okolice.

 Prema Pokrajinskom ustavu (4. ožujka 1849.) Vrlika je pripala Kninu. Bachovim apsolutizmom zavladalo je političko mrtvilo. Vraćanjem ustava(1860.) Vrličani pristaju uz Narodnu stranku i teže ujedinjenju južne i sjeverne Hrvatske te uvođenjem hrvatskog jezika u javni život. Vrlička općina je 1864. postala narodnjačka ali su Srbi sve do 1918. a i kasnije držali načelnički položaj. Oni su svojom politikom uz podršku državne vlasti taj kraj počeli proglašavati srpskim.


Pravaštvo

Devedesetih godina 19.stoljeća Vrlikom i okolicom  širi se pravaški nauk dr. Ante Starčevića.

Otvoreni sukob nastao je 1894. godine otvaranjem Hrvatske čitaonice u Vrlici. Sukobi od tada stalno postoje uz veći ili manji intenzitet, iako je na više važnih skupova isticana nužnost sloge.


Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija

Nakon propasti Austrougarske monarhije (1918.) nastaje višenacionalna Kraljevina  Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1931. Kraljevina Jugoslavija.

Četverogodišnji rat donio je brojne tragične posljedice za stanovništvo vrličkog kraja.

Ubrzo nakon osnivanja države, Srbi okupljeni oko Srpske radikalne stranke dobivaju većinu na izborima. Od 1923. u vrličkom kraju sve veću potporu dobiva Hrvatska republikanska seljačka stranka braće Radića (1925. Hrvatska seljačka stranka - HSS). Nakon atentata u beogradskoj skupštini kad je od zadobivenih rana preminuo vođa HSS-a Stjepan Radić hrvatska nacionalna svijest sazrijeva. Kad je 1939. osnovana Banovina Hrvatska po prvi put je u Vrlici za načelnika izabran Hrvat Niko Plazonić. Srbi se nisu s time mogli pomiriti., niti priznaju Banovinu.Iskra koja se ne gasi, pretvara se u požar.


Drugi svjetski rat

Taj požar bijaše Drugi svjetski rat( 1941.-1945.).Dvadeset i četiri puta, kako pišu vrlički kroničari, Vrlika je prelazila iz jedne u druge ruke ratnih sudionika. Nad tim mirnim i idiličnim krajem, iskre su se pretvarale u požar, a stradavalo je najčešće nedužno stanovništvo. Srbi nisu bili zadovoljni Banovinom Hrvatskom i čekali su svoj čas, komunisti su simpatizirali Sovjetsku Rusiju, Pristalice HSS-a očekivali su zapadnu demokraciju, a ustaše su se povezale uz sile osovine. Usred rata (1941.) na ruševinama poražene Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna država Hrvatska. Bez pravih saveznika, ova mlada država nije mogla opstati. Četnici, uz pomoć talijanskih snaga započeli su uništavati sve hrvatsko. Partizani su na drugi način stvarali nesigurnost u vrličkom kraju. Godine 1942. kad su talijanske snage pokušale uništiti partizane poharale su sela oko Vrlike. Godine 1943. četnički vojvoda pop Momčilo Đujić pobio je brojno nedužno stanovništvo vrličkog kraja i dao zapaliti sve kuće želeći na taj način iskorijeniti hrvatske tragove. I u partizanskim operacija stradalo je brojno stanovništvo. Njemačka vojska je ušla u Vrliku 31. srpnja 1944. , da bi1. studenoga 1944. je Vrliku zauzeli partizani. Nova ideologija, došavši na vlast, tražila je nove žrtve. Vrličani su svoje hrvatstvo morali platiti životima 596 mučki ubijenih žitelja.


Domovinski rat

Tijekom minulih stoljeća ovim krajem prošli su svi svjetski ratovi i uvijek iza sebe ostavljali zgarišta, smrt i tugu. Posezali su za ovim krajem Bizantinci, Turci, Mlečani, Ugari, Francuzi a na kraju Srbi u nama tako u svježem sjećanju - Domovinskom ratu.

Godine 1991. 27.kolovoza bio je početak Domovinskog rata kada su unatoč svim međunarodnim konvencijama pobunjeni  Srbi granatirali  zgradu Zdravstvene stanice u Vrlici. Srbi nisu nikako mogli prihvatiti samostalnu državu Republiku Hrvatsku koja je međunarodno priznata 1992. Po tko zna koji put vrlički kraj je opustošen, a opljačkan narod je morao u progonstvo. I ovaj rat je odnio mnogo mladih života. U vojnoj akciji "Oluja" 1995. godine Vrlika je oslobođena. Oslobođenje je dočekala porušenih crkava, opljačkano umjetničkog blaga, devastiranih objekata., sa srušenim spomenikom fra Filipu Grabovcu, oštećenom Česmom. Ništa nije moglo pokolebati vrlički narod koji se odmah po oslobođenju počeo vraćati u svoj ranjeni grad, da iz pepela podiže ovaj kraj da mu vraća život jer za to ima brojne uvjete.

 Vrličani su pobijedili u nametnutom im ratu, i u miru, kao gospodari na svome korak po korak oživljavaju ovaj kraj po prirodnim datostima bogat kraj.

U domovinskom ratu poginulo je 19 Vrličana.

 

  • Objavljeno u Povijest

Slike iz prošlosti

Stare razglednice Vrlike

Pomalo nostalgične, stare razglednice govore nam o vremenu koje je prošlo.

Prepoznajemo neke današnje objekte i poznate nam prizore dok su neki već davno nestali, ali su slikom ostali zabilježeni  zahvaljujući foto aparatu nekog anonimnog fotografa.
       
Razglednice iz kolekcije gosp. Darka Mađarevića  svjedoče nam o nekadašnjoj Vrlici.
  • Objavljeno u Povijest

Naselja grada

Naselja Grada


Vrlika

Teritorij Grada Vrlike nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Splitsko-dalmatinske županije, u dubini dalmatinskog zaleđa gdje se topli dašak s Jadrana više gotovo ni ne osjeća, a zakriljen je stjenovitim naborima Svilaje na jugozapadu i Dinare na sjeveroistoku.
Premda manje od sat vremena vožnje odvaja vrlički kraj od velikih obalnih gradova Dalmacije, divljina toga prostora i njegova začudna ljepota čine ga dalekom, gotovo bezvremenom i, sasvim sigurno, veoma osobitom dionicom mediteranskih putova.
 
Područje Vrlike, jednog od najmlađih gradova Splitsko-dalmatinske županije, uvučeno duboko u dalmatinsko zaleđe, izvan dosega maritimnih utjecaja obuhvaćaja površinu od 243,83 km2, odnosno gradić Vrliku i još osam naselja koja mu gravitiraju: Garjak, Ježević, Koljane, Kosore, Maovice, Otišić, Podosoje i Vinalić.
Vrlika se nalazi na 425 m nadmorske visine, ali su pod njezinom upravom i visoki gorski prostori Svilaje i Dinare koji su u tom pojasu razdvojeni nizom krških polja – Cetinskim i Paškim poljem na sjeveru i nešto većim, Vrličkim poljem, smještenim južnije, te rijekom Cetinom i akumulacijskim jezerom Peruča.
Cetina, najdulja dalmatinska rijeka, svoj 105 km dugi put do mora počinje u podnožju Dinare gdje izbija iz nekoliko izvora – vrela Cetine, na 380 m nadmorske visine, od kojih su najizdašnija tri: najveće, Milaševo vrilo, a zatim Vukovića vrilo i Batica vrilo (sva tri pripadaju susjednoj Šibensko-kninskoj županiji). Rijeka teče istočnim rubom polja i nakon 25 km mirna toka biva zaustavljena branom Peruča, podignutom za potrebe hidroelektrane 1958 g. Hidroakumulacija Peruča je na 20 m nižoj nadmorskoj visini od izvora, najveća dubina joj je 65 m, a površina 29 km2.
S vrličke tvrđave Prozor, na strmoj klisuri sjeverozapadno od grada, pruža se izvanredno dojmljiv prizor – zeleno Vrličko polje, modra Peruča i, sasvim dolje, kameni grad na rubu toga polja, uronjen u sigurnost nevidljivih silnica što odasvud dotječu u njegovo središte. S veličanstvenih planinskih masiva Dinare i Svilaje, od čijih se pašnjaka, vrtača i šuma nekoć živjelo, u vrličku nizinu danas se spuštaju blagodati drukčije vrste – gorski visovi i prostranstva postaju poželjne destinacije poklonika ekološki orijentiranog i pustolovnog turizma te poznavalaca i poštovalaca prirode različitih profila, a velik broj planinskih prirodnih staništa te pojedinih biljnih i životinjskih vrsta koje ih nastanjuju, priznato je za posebne vrijednosti poradi kojih je Dinara u cjelini uvrštena u europsku ekološku mrežu Natura 2000.
Dolina kojom teče Cetina na nekim mjestima duž riječnoga toka i danas pruža životni prostor biljnim i životinjskim vrstama koje su tipične za ugrožena staništa – vlažne travnjake i močvare na krškim dinarskim poljima. Usto se na lokalitetima uz Cetinu u vrličkom području gnijezde vrste ptica kojima su to jedina gnjezdišta u granicama hrvatskog teritorija, crvenonoga prutka (Tringa totanus) i crnoprugasti trstenjak (Acrocephalus melanopogon).
Dinara pak pripada području visokog krša čiju glavnu masu čine karbonatne stijene vapnenac i dolomit, a jedan od njezinih vrhova, Sinjal (1831 m), najviša je točka hrvatskog prostora. Prostrani travnjaci i rudine, izolirane niske šume klekovine, te borove, hrastove i bukove šume samo su neka od sačuvanih prirodnih planinskih staništa čija neprocjenjiva prirodoslovna važnost i osobita estetska vrijednost ne izazivaju tek divljenje i poštovanje, već zahtijevaju stalnu i intenzivnu skrb. Osjetimo poziv i pridružimo se plemenitim nastojanjima očuvanja ovog iznimnog prostora.

Garjak

Naselje se nalazi 5 km istočno od naselja Vrlika. Selo sačinjavaju zaseoci: Čubrice, Garjački Mlini, Matkovine, Modraš, Pometenik, Sutina i Šušnjar. Većina kuća nekad  je bila smještena na obroncima sa zapadne strane Cetine do izgradnje akumulacijskog jezera Peruča, a danas su na samoj obali jezera. Potapanjem polja stanovništvo se iselilo, a malobrojno preostalo stanovništvo izbjeglo je u vrijeme Domovinskog rata tako da je to naselje danas uglavnom pusto. Tradicijska arhitektura je dobro očuvana.
Prezimena: Romići, Uzuni, Matkovići, Žeravice, Burilo, Škrbići, Jorlani, Samardžići.

Ježević

Selo je smješteno 9 km sjeveroistočno od Vrlike. Dijelovi naselja jesu nekoliko zaselaka na sjeveroistočnom rubu jezera Peruča: Božinovići, Žeravice, Dražići, Modrići, Kaselji, Vučemilovići, Ćorići,  Milani, Plazonići, Forići, Budiše, Duvnjaci i Marinci. Poznato je da su njegovi stanovnici od davnine hodočastili crkvi sv. Spasa na Cetini . Radi poteškoća i sprečavanja hodočašća između 1967. i 1969.Sagradili su svoju novu crkvu sv. Spasa koju su u Domovinskom ratu porušili četnici. Nakon Domovinskog rata izgrađena je na istom mjestu nova crkva.

Koljane

Selo je udaljeno 14 km  od Vrlike na istočnoj obali Peruče. Dijelovi naselja su Bračev Dolac, Brdo Koljansko, Bukov Dolac, Dragović, Gornje Koljane, Klenovci, Ograde, Podgradina, Pometenik, Privija, Rastoka, Vukov Dolac i Vukovića Most. Mjesto je poztnato po arheološkim nalazima iz rimskog i starohrvatskog doba.

Kosore

Selo je smješteno na sjevernom rubu Vrličkog polja udaljeno 3 km od Vrlike. Naselje je danas značajno po gradskoj zoni čiste industrije. Selo čine: Lelasi, Ercezi, Lakići, Lisičari, Klepići, Mišine, Radnići, Mučale, Arnauti, Jovići, Kosorčići, Bodrožinci, Medići, Utrženi i Ivančići.


Maovice

Naselje čine zaseoci formirani na kontaktnoj zoni obradivog i neobradivog tla na sjeverozapadnom dijelu vrličkog kraja. Selo je nalazi na 640 m n/v. U nekim zaseocima očuvana je tradicijska arhitektura, dok su drugi porušeni i napušteni tijekom Domovinskog rata. Selo se zvalo Mahovice od 1869. do 1880., od 1890. do 1910. Mavice. Dijelovi naselja su zaseoci: Bijuk, Donje Maovice, Gornje Maovice, Pod Umcem, Radinje i Svilaja. U selu se nalazi crkva sv. Jure, sagrađena 1901. godine na ruševinama još starije crkve. Tijekom Domovinskog rata je devastirana, ali je nakon rata, povratkom stanovništva obnovljena.


Otišić

Selo sačinjava niz raštrkanih zaselaka smještenih na istočnom rubu Donjeg i Gornjeg polja, dok se dio njih nalazi na zapadnom rubu Gornjeg polja - na obroncima Svilaje. U selu se nalazi crkva sv. Arhanđela Mihaila i kapela na groblju. U selu su arheološka nalazišta iz starijega i mlađeg kamenog doba, ostaci iz rimskog razdoblja i ostaci ranokršćanske crkve. Ovo je naselje s pravoslavnim stanovništvom. Selo čine zaseoci: Draga Otišićka,Gaj, Poljana, Dubrava, Ječmište, Krivošija, Ograde, Poljice Otišićko, Rudopolje Sinjsko, Svilaja, Ševina Njiva, Tavan i Vlake.


Podosoje

Podosoje čini niz zaselaka jugoistočno od Vrlike, na zapadnom rubu Vrličkog polja: Stražine, Šembrun, Zduš i Grabići. Obzirom na blizinu i utjecaj grada te smještaj uz cestu tradicijska arhitektura slabo je prisutna.


Vinalić

Vinalić čine brojni zaseoci koji su se smjestili na obroncima koji sa istoka uokviruju Vrličko polje i u kojima su se održale stare tradicijske kamene kuće. Novije kuće ne slijede tradiciju u gradnji. Naselje je na samoj rijeci Cetini 6 km udaljeno od Vrlike.

 

  • Objavljeno u Vrlika
Pretplati se na ovaj RSS feed