log in

Web urednik

Web urednik

Car Franjo I.u Hrvatskoj 1818. godine

- putopis austrijskog cara

- odlomci iz dnevnika

- uredio: dr. Ljudevit Krmpotić

10. lipnja

Poslije podne išao sam oko tvrđave Sinja; ova stoji na stjenovitom vrhu i visoravni, nešto izdužene što leži poprečno na dolinu Cetine. Na strani s kojom smo došli, spuštaju se zajedno s kosinom brda i zidine tvrđave. Obronci su obrađeni, ima polja i stabala kao i kuća, a u jednoj od njih smo Mi stanovali pa smo s prozora mogli promatrati kraj kojim smo putovali, s više dobrih kuća a na lijevo i natrag vodi cesta od Sinja uz koju su lošije kuće, na podnožju gradine.

U dolinu se s prijevoja spuštaju klanci s vodom gorskih izvora. U dolini je i jaki potok kojeg premošćuje sinjski most. Dolina je lijepo obrađeno, ima mnogo rasutih kuća i mlinova.

Tvrđava je bila velika i leži većim dijelom na strani visoravni okrenutoj prema Sinju na kojoj su kosine vrlo strme.

Na drugoj strani čini se da je samo jedan zid; zgrade kao i zidovi su urušeni. Iz blizine ju se ne može pokrivati, niti ljestvama osvojiti, a iz daleka je već dobro vidljiva, pa se može mimoići.

Dolina Cetine i njezin kraj su vrlo plodni s nadaleko najljepšim žitnim poljima, koji daju izvanrednu žetvu. Kukuruz se također uzgaja, kao i svako voće; ima dosta jablana.

10. lipnja - Sinj, tvrđava

Donji kraj doline je močvaran i trebao bi biti isušen, a Cetina očišćena od nasipa i mulja, što nije teško provesti.

Donji obronci doline su također lijepo obrađeni. Ima divljači kao u čitavoj Dalmaciji, te zečeva, jarebica i prepelica, iako svatko puca na njih i to prečesto. Srna ima samo malo, kao u Dalmaciji.

11. lipnja

 Zorom na šetnju. Kraj na lijevo od puta prema Vrliki čine kosine, uglavnom obrađene, sa stablima, pojedinim kućama a između puta i onog prema Bilom Brigu su također takve kosine s različitim vrhovima pokrivenih grmljem ili travom. Na jednoj je neka naročita stijena, a između vrhova je prilično duboka lokva vode, pola sata daleko od Sinja. Na tom bilu leže djelomično obrađene livade, pojedine seljačke kuće s vrtovima. Nasuprot franjevačkom vrtu u Sinju stoji red dobrih kuća s više trgovina kao i inače u Sinju.

Iza kuća koje stoje nasuprot franjevačkoj crkvi, su nešto podalje ruševine neke gradine. U području Sinja ima više loših kolskih cesta i puteva koji idu kroz obrađena polja. Seljačke kuće su od kamena ali loše, staje su samo pokrivene s trskom a zidovi isprepleteni šibljem.

Uz lijepe konje ima tu i magaraca, rogate stoke i loših ovaca. Ima vrlo bogatih ali i siromašnih ljudi u krpama kao i nekoliko cigana.

Poslijepodne se opet održavalo viteško natjecanje s 19 sudionika. Prošlog natjecanja pobijedio je Franjo Tripalo, trgovac iz Sinja. U ovom današnjem pobijedio je pomoćnik poglavara.

12. lipnja

Mimoilazimo crkvu vozeći ravno naprijed ulicom s dobrim kućama od nekoliko katova a potom obrađenim obroncima u nekoj vrsti doline, pa iznad potoka kamenim mostom. Uz obrađene doline su pašnjaci s grmljem. Vozimo između padina i prema dolini Cetine, koja je prilično široka i lijepo obrađena, kroz polja, livade kao i voćnjake.

Vozimo lagano prema dolje iznad malog potoka. Kroz dolinu Cetine ide veliki lanac Prologa a gdje je ovaj niži, tamo je i jedna visoravan. Kosine i padine su kamenite a visoravan mjestimično obrađena. Dolazimo na lijevo do lijepo obrađene široke doline u kojoj leži neko selo a na desno je potočić s mlinovima te mala, uska dolina između oštrih stijena i slap s mlinom. Prelazimo kamenim mostom prilično jaki potok, a na desno je nekoliko kuća sela Sorić sa stablima a nešto povišeno na brdu je crkva.

Lanac prologa se podiže i postaje sve više ogoljen a na jednoj visoravni je mjesto Otočić. [...]

12. lipnja - Vrlika

Skoro gore na vrhu je ruševina gradine Vrlika a na podnožju je mjesto Vrlika.

Na jednoj padini stoji četverokutna tvrđava s četverokutnim urešenim tornjem u njoj. Mjesto (Sorgran) ima malo dobrih kuća. Stanovnika je oko 500, pola katolika, pola nesjedinjenih grka. Između ovih su trgovci.Katolička crkva nije velika, ali uredna, s jednim oltarom i lijepom slikom Majke Božje te nekoliko postraničnih oltara. Grčka nesjedinjena je na drugom kraju sela prema Kninu, nedaleko brda, okružena s zidom s vratima, stoji slobodno, sa zvonikom iznad pročelja; iznutra je jadna, ali ima jednu zgodnu ikonu; iznad glavnog ulaza je drveno pjevalište, inače ima samo krov. Katolički župnik, franjevac i grčki neunijat su međusobno uljudni, znaju talijanski. Namjesnik [prazan prostor], morlak, je ovdje već devet godina, također uljudan, ne zna talijanski.

Arhimandrit Dragović stanuje ovdje uz šumu, dobio je [od Francuza] Križ pro piis meritis kao odlikovanje godine 1809.

Stanovnici Vrlike izgledaju vrlo siromašno i loše; kaže se, kad nešto imaju, potroše odmah, a potom gladuju; obučeni su kao siromasi oko Sinja; žene također nose pregače kao Vlahinje.

Dobro smo vozili 3 sata do Vrlike.

U manastiru Dragović ima 8 manastiraca a leži na lijevoj obali Cetine, između Sinja i Vrlike u dolini, uz jedan pritok Cetine.

U Vrlici smo izmijenili konje. Vozi se kroz mjesto, između više dobrih kuća, zatim na lijevo a na desno je katolička crkva , potom dvokatnica jednog privatnika, bivša mletačka konjanička vojarna, u kojoj sada stanuje graničarski časnik.

12. lipnja - Drniš

Vozimo do jednog novog brda usječenim kolskim putom, ne dovoljno širokim, prema gore i potom ravno uzduž brda. U jednoj dolini stoji zid s dvije kamene cijevi iz kojih izlazi mineralna voda vrlo brzo i skuplja se u kamenoj posudi, ispred koje je popločeni mali trg. Voda je čista, bez ikakovog ukusa i vrlo zdrava i kako kažu, utječe na rad bubrega; često se posjećuje. Nedaleko od toga je jednokatnica, koja pripada nekom grku; samo što manjka je mogućnost stanovanja u Sinju, za goste koji dolaze piti ovu vodu.

Put iz Vrlike prema Kninu ide desno od mjesta a jaši se 5 sati. Podigao ga je francuski topnički časnik, ali loše, naročito kod slapa uz Knin. [...]

Ovdje je granica između područja Knina, Splita i Zadra.[...]

Prolazimo kroz Miočić s rasutim kućama pa kroz mjesto (Toplin) uz kojeg je nekada bio izdašni rudnik kamenog ugljena, koji se danas jedva iskorištava. Nedaleko je gradina Miočić; kuće su loše a lijevo je široka i lijepo obrađena dolina rijeke Čikole.

Prolazimo kroz polja između vinograda i stabala, dolazimo do kninske ceste a nedaleko je brdo Promina, na kojeg padini leži selo Siverić s pojedinačnim kućama. Vozimo između lijepih polja i vinograda dolinom Čikole, male rječice. Tako pomalo dolazimo gore do Drniša, prelazeći prije toga jedan potočić. Vozimo selom uzbrdo, ostavljajući na desno više dobrih kuća, višekatnica; desno je mletačka konjanička vojarna a na lijevo nekoliko dobrih kuća, između kojih smo u jednoj odsjeli, nasuprot vojarne i nakon 2-3 sata dobre vožnje; pripadala je Antoniju Steragl.

Drniš leži na jednom obronku, a na rubu klanca kojim protječe divlji potok, stoji stara razrušena gradina. Mjesto broji 600 duša, neki od njih žive od trgovine a neki od zemlje. Ima 400 katolika, 200 grka.

Jedan franjevac je ovdje župnik s dva kapelana, i isto tako i grčki neunijat.

Namjesnik, Plasović, uljudan mladi čovjek, talijanski obučen, govori talijanski.

Kuća u kojoj smo stanovali, leži na jednoj uzvisini prema trgu s nekoliko kuća, a na kraju je mala crkva.

Stanovnici Drniša su dijelom talijanski obučeni ali su uglavnom morlaci, kao i u predjelu kojim sam danas putovao.

Muškarci nose uglavnom plave hlače, kratke prsluke, smeđe kaputiće i crvene kape, ali je sve to prilično pohabano. Bolje obučeni su kao panduri ili oni u kraju Benkovca i Zadra. Žene u košuljama, prugastim pregačama kao Vlahinje; [...]

Cesta od Sinja prema Vrlici je dobra, kao i ona nova od Vrlike do Drniša. Kuća u kojoj smo stanovali je dvokatnica, s dvorištem ograđenim zidom i jednom kućom; stubište je pokriveno a na prvom katu je velika soba s još tri zadovoljavajuće, a na drugom također nekoliko dobrih.

Mjesto ima poštu.

U kraju kojim smo danas prošli, imaju slijepci neku vrstu (mandorlin) sa strunama po kojima stružu nekom vrsti gudala, napetog u polukrug. Drže svoj mandorlin kao [što se pri sviranju drži] bas.

U Mitroviću je namjesnik Jakov Persta, morlak; onaj u Vrlici se zove Kalinić, izgleda uljudno, govori talijanski; prvi ne; posljednji je obučen dalmatinski.

Poslije podne smo jašili do Petrovog polja, gdje smo pogledali dolinu s vrlo plodnom zemljom, dugačka je jednu njemačku milju; u njoj su lijepa polja i livade. Čikola protječe čitavom dolinom i često ju poplavljuje, iako je ljeti isušena.

Čikola, niskih obala, protječe uskoro kroz uski klanac, često praveći slapove; klanac je dug više od 1000 hvati. U klancu se penje loši strmi put a na stjenovitim obroncima se vide ostatci stare rimske ceste.

Čikola se ulijeva u Krku, prije Skradinskog slapa.

Na početku, nedaleko Drniša, stoje u Čikoli jedna brana i jedan mlin; prva je uništena a drugog su otkupili oni koji nastoje isušiti močvare.

Stanoviti Knezić, bivši časnik, jedini sposoban u zemlji, koji od mene dobiva dnevnice, radi na tome; kaže Mi, ljudi ovdje moraju silom biti nagnani na rad. S malo truda već je mnogo učinjeno i njezino korito je prilično očišćeno, pa nije više tako plitka.

U Drnišu, na malom bilu, je crkvica sa zvonikom. Zatim dvokatnica, smještena između jednokatnica u dobrom stanju. Tu je i staja - bivša mletačka konjanička vojarna - nasuprot kuće u kojoj smo stanovali.

Na početku mjesta Drniš, kako smo stigli, na desno je lijepa dvokatnica sa zgodnom terasom na prvom katu s koje se širi prekrasan vidik na obrađene ravnice i livade Petrovog polja, te na kraj prema Kninu.

Poslije podne održala se utrka uzbrdo cestom u mjestu do kuće u kojoj smo stanovali: jednom su trčali mladići, drugi put djevojke; nagrada je bila zataknuta na stijeg a sastojala se u mladića od komada crvenog sukna s rupcem, a u djevojaka od nakita za kosu. No nisu trčali vrlo brzo.

Petrovo polje pripada djelomično državnoj blagajni.   

Na večer su kuće sela bile osvijetljene a na obližnjim brdima paljene su vatre.

U drniškom kraju rogata stoka nije loša, a kameni ugljen iz Promine se lijepo sjaji.

13. lipnja

Dao sam se odvesti u katoličku crkvu: trgom, te između kuća i vrtova do crkve s predvorjem okruženim zidom, na brijegu nadaleko gradine; iznutra nije velika, presbiterium je okrugao, u njemu je glavni oltar te po jedna vrata na svakoj strani; postranično je po jedan oltar, a iznad glavnog ulaza drveno pjevalište.

Zatim u grčku nesjedinjenu crkvu: ova je na trgu ograđena zidom. Tu je i groblje; u sredini je crkva a pred ulazom nadstrješnica s tri luka; unutra je lijepa ikona a iznad ulaznih vrata drveno pjevalište i zvonik. [...]

Istim putem vozimo natrag, na desno je sada ravnica Petrovog polja. Put vodi desno prema Vrliki. Na Promini su dva izbočenja prema dolini, na višim od njih je ruševina tvrđave Petrovac. Kraj nosi ime Kosovo.

13. lipnja - Knin

Gore prema bilu vidi se sprijeda Knin s tvrđavom na kamenitim brdima. [...]

Dolazi se do ravnice, na kojoj su desno močvare a lijevo brdske kosine. U jednom klancu brzo protječe Krka. Dolazimo desno na podnožje oštrih tvrđavinih padina, lijevo je močvara, potom kroz Knin širokom ulicom dobrih kuća do one, u kojoj smo prošli put odsjeli; samo smo danas vozili prema Zrmanji, potom ravnicom između vinograda i stabala, do bila sa strmim kosinama a nedaleko se uzdizalo Milkino brdo, te do puta prema Zrmanji jednim dijelom ceste koja vodi do Popovog polja, većeg sela s crkvom i sajmištem na polju. Kamenim mostom preko močvare idemo do kuća Kninskog polja pa opet do močvare pune trstike, vozimo krivudavo u kamenu urezanim putom, gore prema Vrliki, cestom koju su Francuzi položili i to strmo, s kratkim zavojima, a brdo na koje se penje zove se Vrbnik. Iz jedne pećine izlazi Krka, kojom se može donekle ploviti. Jedan Englez je bio već ovdje. S lijeve obale, vidi se visoki i prilično široki vodopad. U vodi ima prilično puno pastrva i drugih riba.

Mostom iznad Krke vodi put prema Vrliki; put do mosta je dobar, a potom ide do Knina. Do Knina je pola sata. Od Drniša do Knina nismo putovali više od 3 sata. Put je bio dobar.

 

  • Objavljeno u Povijest

Povijesne crtice


Suli-Muli

Među povijesnim uspomenama koje su i  danas u svježem sjećanju je i priča Suli-Muli, a radi se o nekom Trurčinu, agi koji je živio u Hercegovini. Taj je rado koristio pravo prve bračne noći u tursko doba.

Tako se nekoć u Buhovu Selu, blizu Širokog Brijega, Suli-ma-Muli Hodžić najavi na svadbu Jakova Rebića, što je značilo da mu se mlada svidjela i želio je iskoristiti svoje tursko pravo  prve bračne noći. Kad je za to čuo mladoženja napravio je plan  kako to spriječiti. Dočekavši ga u zasjedi mladi, hrabri Jakov s jatacima smakne aginu pratnju, a u prsima age od udara kuršuma nasta "čitav pendžer". Jakov s mladom i obitelji pobježe i nađe utočište u Vrlici.

Na hrabrog junaka i danas su posnosni Vrličani, a Rebići, Jakelići i Mandarići još uvijek pričaju o tome junačke priče. U četvrtak prije poklada posebno je sjećanje na taj događaj: tada se u tim obiteljima zove goste, priprema se 9 jela, prepričavaju povijesne priče, kuje nova politika.

Osim sjećanja Vrličana te uspomene žive i u Hercegovini. U Buhovu Selu i danas je čatrnja "Rebuša" i zidine srušenih kuća. Nitko nikada njihovo imanje nije koristio, a stoji tamo i jedna krvava gomila. Nastala je tako što bi svaki momak koji se ženi i drugi ljudi koji se odlučuju na značajniji potez u životu na tu gomilu bace po neki kamen kao znak odlučnosti, znak otpora tuđincu, znak volje da provede ono za što su se odlučili.

Izvrstan događaj iz prošlosti prije rata živio je u i kroz naziv gostionice SULI-MULI. Čini se važnim i potrebitim taj povijesnui događaj temeljito istražiti i uspoemene oživjeti te redovito na njih posjećati.

 

  • Objavljeno u Povijest

Povijesna razdoblja

 

Prapovijest

Najstariji tragovi života ljudi na ovom području potječu iz starog kamenog doba (oko 30 000 pr. Krista). Nedaleko izvora Cetine, u Gospodskoj pećini sjeverno od zaseoka Milaši pronađeni su ulomci keramičke zdjele i koštano šilo. Izvor vode i zaštićeno stanište (pećina)  oduvijek su privlačili ljude u najstarijem razdoblju povijesti.

Stočari, nositelji bakrene i brončane kulture, stvorili su prapovijesnu kulturnu skupinu nazvanu Cetinska kultura (između 1900. i 1600. godine prije Krista). Na vrličkom području pronađeni su brojni tragovi ove kulture oko gradinskih naselja i gomila (tumula) s grobovima. Balečka gradina (Vinalić), Vlaka (Otišić), jedna pećina nedaleko Otišića u kojima su pronađeni vrijedni nalazi: brončani prapovijesni mač, prapovijesni nakit i dr.

Prema nalazima iz brončanog doba može se reći da je cijeli prostor vrličkog kraja bio veoma napučen u bakrenom dobu.


Ilirsko i rimsko razdoblje

U kasnom brončanom dobu ovaj kraj naseljava ilirsko pleme Delmati koji su bili stočari ali i vrsni ratnici koji su dugo odolijevali napadima rimskih osvajača.

Ipak nadmoćniji Rimljani u 9. godini poslije Krista pokorili su ih i osnovali Provinciju Dalmaciju. Pokoravanje i romaniziranje Delmata odvijalo se sporo jer se stočarsko stanovništvo više drži tradicije nego zemljoradničko koje je živjelo u nizinama. Ipak o jakoj rimskoj prisutnosti i organizaciji svjedoče nam brojna arheološka nalazišta u kojima su pronađeni vrijedni i brojni antički predmeti ( Koljani, Kukru, Matkovina,Vinalić, Stražina, )

Slabljenjem rimskog carstva, vrlički kraj se našao pod udarom barbarskih plemena koja su ih pljačkala, osvajala i u novim naseljima uvodili novi ustroj vlasti. Skromni ostaci iz tog doba govore o prisutnosti germanskih Gota ( 5. stoljeće poslije Krista). Od 7. stoljeća se u grobovima pojavljuju avarski, slavenski i hrvatski nalazi.

Dolazak Hrvata

Legenda govori da je u vrlički kraj stigao Klukas. Jedan od petero braće - koja su dovela Hrvate u taj ugodni kutak naše domovine. Blizu izvora rijeke Cetine Hrvati su utemeljili naselje koje su prozvali Vrh Rika ( Verchrecha, Vercherica, Verhlichky, Verlechensis, Werkrika, Verchioc). Vrh Rika se na latinskom spominje prvi puta 1185.godine u spisima splitske sinode ( hrvatskom biskupu u Kninu pripadale su župe: Knin, Polje, Vrh Rika i Pset, a u hrvatskom jeziku 1451.godine.

 Iz tog razdoblje ( 9. -10.st) je i crkva sv.Spasa, koja i danas svojim ostacima svjedoči o monumentalnosti gradnje. Smještena je u blizini izvora Cetine, usred prostranog groblja, sa zvonikom na pročelju i danas privlači putnike, namjernike. Donator crkve bio je župan Gostiha vjerojatno iz vremena hrvatskog kneza Branimira (879.-892.). Crkva je jedna od najznačajnijih predromaničkih hrvatskih građevina. Oko crkve nalazi se dosad najveća istražena i proučena nekropola s oko 1026 grobova, u kojima su pronađeni veoma vrijedni arheološki nalazi.

 Kraj oko Vrh Rike dugo je bio relativno miran jer je geopolitički položaj to omogućavao. Planinski masivi (Dinara i Svilaja) i tvrđave (Prozor, Glavaš i Travnik ) bili su prirodna zaštita. Početkom 15. stoljeća bosanski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić dogradio je tvrđavu Prozor ponad današnje Vrlike kao utvrđeni ljetnikovac, na pogodnom položaju da bi štitila vrlički kraj od napada četa kralja Žigmunda Luksemburškog. Ispod tvrđave je niknulo naselje Vrlika koje je nastalo preseljavanjem stanovništva iz starog centra Vrh Rike. Utvrda Prozor je zatim pripala Ivanišu Nelipcu, a nakon njega Ivanu Frankopanu. Frankopani nisu dugo uživali u tom posjedu jer je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund darovao Vrliku njihovu sugrađaninu Mihači Nikolinu Vitturiju.


Tursko razdoblje

U blizinu Vrh Rike doselili su se iz Livna preko Cetine, pleme Čubranića, kojima su pripadali i Berislavići. Pretpostavlja se da su u Vrliku Berislavići doveli franjevce. Od 1425. godine turske su čete počele provaljivati u ove krajeve. Narod je bio prisiljen bježati ili sklanjati se na sjever. Povjesničar  Gunjača tvrdi da je oko 1492. godine Vrh Rika sa crkvom Sv. Spasa stradala od turskog napada, pa je dio plemena Čubranić i Berislavić preselio u Turopolje.

 Turska je vojska ovaj kraj u potpunosti osvojila 1522. godine. Pod osmanlijskom vlašću Vrlika je bila središte nahije i pripadala je kliškom sandžaku. Ispod vrličke tvrđave prostirala se varoš s džamijom. Bilo je to teško razdoblje za vrlički kraj, bremenito migracijama i procesom islamizacije. Fratri su obilazili katoličke obitelji i ulijevali nadu u oslobođenje od polumjeseca.

 Vrlički kraj oslobađao se od Turaka u nekoliko navrata. U danima opsade Knina, krajem kolovoza 1688. godine, osvojena je Vrlika. Kako se muslimansko stanovništvo počelo iseljavati u te nenapučene krajeve počinju stizati novi stanovnici iz Bosne i Hercegovine kojima je nova mletačka vlast (1688.) dijelila zemlju uz obvezu sudjelovanja u obrambenom ratu. Fra Jure Bogić iz Cetine osnovao je katoličku župu Navještenja Blažene Djevice Marije (25.ožujka), a kasnije Gospe od Ružarija.

 U vremenu svih tih previranja i migracija u vrličku okolicu naselili su se i grkoistočnjaci. Godine 1692. u okolici Vrlike bilo je 300 kuća pravoslavaca.

Karlovački mir donio je nove neprilike ovom kraju, jer je nametnuo neprirodne granice. Godine 1714. izbio je rat i Vrlika je ponovno pala u ruke Turaka. Svršetkom rata (1718.) granica je pomaknuta na Dinaru. Vrlika se počela razvijati tek nakon oslobođenja od Osmanlija.


Francuska vladavina

Za vrijeme francuske vladavine (1805.-1814.) Vrlika je postala općina u šibenskom kotaru. U njoj je 1813. zajedno s okolicom živjelo 5.218 stanovnika. Najvažniji pothvat francuske vlasti bila je izgradnja ceste: Knin-Vrlika-Sinj, Zadvarje - Vrgorac - ušće Neretve. Godine 1840. Vrlika je općina u splitskom okružju. Do prvog svjetskog rata Vrlika dobiva urbanističko obilježje, crkvene i državne urede i društva te tanak sloj poslovnog i intelektualnog građanstva. Putnici i namjernici uživaju u svježem zraku, zdravoj i ukusnoj hrani i hladnoj vodi na Česmi.


Austrijska vladavina

I car Franjo Josip (1875.) posjetio je Vrliku i svoje dojmove zapisao je u svom dnevnike.

Uz carev posjet Vrlici vezuje se skup kuća Schönbrun u Podosoju gdje je car sa svojom svitom odsjeo. Kuće su pripadale obitelji Vukovića, i taj ugodan ambijent se caru dopao pa ga je nazvao vrličkim Schönbrunom .

 Godine 1867. otvorena je muška osnovna škola u Vrlici, a 1889. podignut je Općinski dom.

Godine 1876. počela je gradnja nove župne crkve koja je posvećena 1898. godine. U Vrlici se tada susreću tri crkvene zajednice: katolička sa župnim uredom i bratovštinom,  pravoslavna crkvena općina i unijatska  crkvena župa(crkva Presvete Trojice).

Godine 1854. na zgradi vrličke općine zavijorila se hrvatska trobojnica s likom Gospe od Ružarija- sveti simbol stanovnika Vrlike i njene okolice.

 Prema Pokrajinskom ustavu (4. ožujka 1849.) Vrlika je pripala Kninu. Bachovim apsolutizmom zavladalo je političko mrtvilo. Vraćanjem ustava(1860.) Vrličani pristaju uz Narodnu stranku i teže ujedinjenju južne i sjeverne Hrvatske te uvođenjem hrvatskog jezika u javni život. Vrlička općina je 1864. postala narodnjačka ali su Srbi sve do 1918. a i kasnije držali načelnički položaj. Oni su svojom politikom uz podršku državne vlasti taj kraj počeli proglašavati srpskim.


Pravaštvo

Devedesetih godina 19.stoljeća Vrlikom i okolicom  širi se pravaški nauk dr. Ante Starčevića.

Otvoreni sukob nastao je 1894. godine otvaranjem Hrvatske čitaonice u Vrlici. Sukobi od tada stalno postoje uz veći ili manji intenzitet, iako je na više važnih skupova isticana nužnost sloge.


Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija

Nakon propasti Austrougarske monarhije (1918.) nastaje višenacionalna Kraljevina  Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1931. Kraljevina Jugoslavija.

Četverogodišnji rat donio je brojne tragične posljedice za stanovništvo vrličkog kraja.

Ubrzo nakon osnivanja države, Srbi okupljeni oko Srpske radikalne stranke dobivaju većinu na izborima. Od 1923. u vrličkom kraju sve veću potporu dobiva Hrvatska republikanska seljačka stranka braće Radića (1925. Hrvatska seljačka stranka - HSS). Nakon atentata u beogradskoj skupštini kad je od zadobivenih rana preminuo vođa HSS-a Stjepan Radić hrvatska nacionalna svijest sazrijeva. Kad je 1939. osnovana Banovina Hrvatska po prvi put je u Vrlici za načelnika izabran Hrvat Niko Plazonić. Srbi se nisu s time mogli pomiriti., niti priznaju Banovinu.Iskra koja se ne gasi, pretvara se u požar.


Drugi svjetski rat

Taj požar bijaše Drugi svjetski rat( 1941.-1945.).Dvadeset i četiri puta, kako pišu vrlički kroničari, Vrlika je prelazila iz jedne u druge ruke ratnih sudionika. Nad tim mirnim i idiličnim krajem, iskre su se pretvarale u požar, a stradavalo je najčešće nedužno stanovništvo. Srbi nisu bili zadovoljni Banovinom Hrvatskom i čekali su svoj čas, komunisti su simpatizirali Sovjetsku Rusiju, Pristalice HSS-a očekivali su zapadnu demokraciju, a ustaše su se povezale uz sile osovine. Usred rata (1941.) na ruševinama poražene Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna država Hrvatska. Bez pravih saveznika, ova mlada država nije mogla opstati. Četnici, uz pomoć talijanskih snaga započeli su uništavati sve hrvatsko. Partizani su na drugi način stvarali nesigurnost u vrličkom kraju. Godine 1942. kad su talijanske snage pokušale uništiti partizane poharale su sela oko Vrlike. Godine 1943. četnički vojvoda pop Momčilo Đujić pobio je brojno nedužno stanovništvo vrličkog kraja i dao zapaliti sve kuće želeći na taj način iskorijeniti hrvatske tragove. I u partizanskim operacija stradalo je brojno stanovništvo. Njemačka vojska je ušla u Vrliku 31. srpnja 1944. , da bi1. studenoga 1944. je Vrliku zauzeli partizani. Nova ideologija, došavši na vlast, tražila je nove žrtve. Vrličani su svoje hrvatstvo morali platiti životima 596 mučki ubijenih žitelja.


Domovinski rat

Tijekom minulih stoljeća ovim krajem prošli su svi svjetski ratovi i uvijek iza sebe ostavljali zgarišta, smrt i tugu. Posezali su za ovim krajem Bizantinci, Turci, Mlečani, Ugari, Francuzi a na kraju Srbi u nama tako u svježem sjećanju - Domovinskom ratu.

Godine 1991. 27.kolovoza bio je početak Domovinskog rata kada su unatoč svim međunarodnim konvencijama pobunjeni  Srbi granatirali  zgradu Zdravstvene stanice u Vrlici. Srbi nisu nikako mogli prihvatiti samostalnu državu Republiku Hrvatsku koja je međunarodno priznata 1992. Po tko zna koji put vrlički kraj je opustošen, a opljačkan narod je morao u progonstvo. I ovaj rat je odnio mnogo mladih života. U vojnoj akciji "Oluja" 1995. godine Vrlika je oslobođena. Oslobođenje je dočekala porušenih crkava, opljačkano umjetničkog blaga, devastiranih objekata., sa srušenim spomenikom fra Filipu Grabovcu, oštećenom Česmom. Ništa nije moglo pokolebati vrlički narod koji se odmah po oslobođenju počeo vraćati u svoj ranjeni grad, da iz pepela podiže ovaj kraj da mu vraća život jer za to ima brojne uvjete.

 Vrličani su pobijedili u nametnutom im ratu, i u miru, kao gospodari na svome korak po korak oživljavaju ovaj kraj po prirodnim datostima bogat kraj.

U domovinskom ratu poginulo je 19 Vrličana.

 

  • Objavljeno u Povijest

Slike iz prošlosti

Stare razglednice Vrlike

Pomalo nostalgične, stare razglednice govore nam o vremenu koje je prošlo.

Prepoznajemo neke današnje objekte i poznate nam prizore dok su neki već davno nestali, ali su slikom ostali zabilježeni  zahvaljujući foto aparatu nekog anonimnog fotografa.
       
Razglednice iz kolekcije gosp. Darka Mađarevića  svjedoče nam o nekadašnjoj Vrlici.
  • Objavljeno u Povijest
Pretplati se na ovaj RSS feed