Znameniti Vrličani

Fra FILIP GRABOVAC (1697-1749)

Filip Grabovac, svećenik franjevac, profesor i propovjednik, dugogodišnji vojni kapelan hrvatskih plaćenih vojnika u službi Mletačke republike, dobročinitelj i domoljub, hrvatski je pjesnik i prozni pisac, prvi među franjevačkim književnicima koji ispisuje poučnu prozu nereligijskog sadržaja; muž visoke nacionalne svijesti, njezin apostol i širitelj te konačnomučenik- pravednik kojeg su mletačke vlasti zatočile u zloglasnim zatvoru "Sotto i piombi" i bez osude ponižavale i zlostavljale, iscrpljivale, slamale i umorile. Trunuo je u tami tuđinske tamnice, ojađen neljudskom zlobom i okrutnosti, skrhan teškom bolesti, i tek pred smrt prebačen i konfiniran u samostan Svetoga Duha (San Spirito) na jednom otočiću pokraj Venecije gdje je tužnog dana 13. veljače 1749. godine ispustio svoju plemenitu dušu.

Grabovčev životni put započinje u Podosoju pokraj Vrlike krajem 1697. ili početkom 1698. godine kamo se poslije prodora osmanlija , iz Ravnih Kotara doselio njegov otac Mate. Filip je vjerojatno bio najmlađi od četiriju Matinih sinova. Čitati i pisati naučio je od župnika u Vrlici, svećenički je nauk stjecao na Visovcu, a u Zaostrogu 1719. godine položio zavjete i postao svećenikom. Postoje neizravni dokazi o njegovu studiju filozofije i teologije u Italiji te o specijalizaciji kojom je dobio titulu predavača profesora "lector et praaedicator". Godine 1729. imenovan je vojnim kapelanom hrvatskih konjanika sa sjedištem u Veroni. Jahao bi na konju  od Verone do Brescie, obilazio naše vojnike, tješio ih i krijepio vjerom, dijelio im svete sakramente, liječio ih od kužnih bolesti. Živa riječ nije mu bila dostatna, stoga je posegnuo i za pisanom. Već je 1729. godine tiskao letak "Esortazione amorosa", pjesmu poznatu u novom naslovu "Od kolunela kneza Antuna Kumbata" koju je kasnije uvrstio u svoje jedino književno djelo "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackoga", djelo u kojem je ispisao svoje istine i istine svoa vremena, svoj odgovor prvim enciklopedistima - sveznalicama koji su nijekali i osporavali kršćansku doktrinuo "svega svita vikovima".

"Cvit razgovora" nije samo knjiga; ona je kultni brevijar, piščev dar hrvatskom čovjeku; zagovor i spas pred pošastima novog doba, pred nemoralom, bezboštvom i odnarođenjem, rušenjem onog najsvetijeg: vjere, obitelji, domovine. Nitko se u našoj književnosti nije zametnuo takvim hrvatstvom kao Grabovac, nitko nije časnije od njega ustrajao u toj borbi, nitko nije poput njega prepoznao neprijatelje svojeg naroda. Za razliku od Kačića koji je sitnozorom motrio zbilju, prigodničario i bježao od nje, tražio spas u zbivanjima prošlim, veličao događaje, heroizirao, slavio junačke megdane, Grabovac je istupio protiv odnarođavanja naših ljudi koji su preplavili more i krenuli u svijet. Još jasnije isticao je ideju o Hrvatskoj bez mletačkog zagrljaja, ideju kojoj je darovao najveći zalog - vlastiti život. Željni slave i osobnih probitaka, šestorica Sinjana optužila su ga mletačkom prokuratoru Foscariniju kako izruguje vlast, potiče hrvatske vojnike na pobunu te vrijeđa pojedine ljude i krajeve. Sudski proces protiv Grabovca nikada nije dovršen; okrivljeni se nije mogao braniti, a mletački inkvizitori zaplijenili su gotovo sve primjerke knjige i javno ih spalili u Zadru, Splitu i Sinju.

"Cvit razgovora" dvodijelne je kompozicije a sastoji se od 5986 stihova i stotinjak stranica proznih sastavaka. Knjiga je to sustavnog znanja kojom se Grabovac obraća svojoj zajednici, stvarnom i ozbiljnom ljudskom stvoru - Rvatu, katoliku; svijestan svoje odgovornosti i pozvanosti pred opasnostima njegova duhovnog izobličenja, odnarođenja, rashrvaćenja. Pisac je medij istine; onaj koji nastoji obuhvatiti totalitet vremena i prostora od stvaranja svijeta do svojih dana. "Cvit razgovora" pisan je u dijaloškoj formi bliskoj srednjevjekovnom hrvatskom Lucidaru. Grabovav je sučelio starca i mladića koji začinju razgovor. Mladić je skroman, ponizan, znatiželjan, pun ganutljivosti i pijeteta prema starcu koji je spoznao život, a oličenje su mu mudrost, duhovna nadmoć, samopouzdanje, nesebičnost. Struktura "Cvita razgovora" je polifonična. Figurativno, ona je ocean koji je progutao mora, rijeke i potoke; koji je primio sve vode; koji je u jezično ruho utkao svoje spoznaje. Nema ničega što je piscu bilo važno a da to nije moglo postati poetskom podlogom to isključivo prosvjetiteljskog djela. Struktura tako upućuje na žanrovsku neodredivost, na diskurzivnost, potpunu pomiješanost književnih rodova. Slobodnim razvrstavljanjem stihovlja i proznih sastavaka uspostavlja se izmjena narativnih planova, a ona donosi skokovitost kompozicije koja je redovito i tematska skokovitost. Prvi dio "Cvita razgovora" donosi razgovore duhovne, uglavnom stihovane, pretočene u osmeračko davorijanje starca i mladića koje ponekad priziva i deseteračke stihove, a ponekad i prozni slog. Razgovori su to o stvarima svijeta ovdašnjega, o vremenu Grabovčeve  neposredne zbilje, za razliku od drugog dijela "Cvita razgovora" u kojem se pisac obraća povijesnoj zbilji od stvaranja svijeta, govoreći o šest vjekova ljudskih, o Potopu (Sudu vodenome), porođenju Isukrstovu, o slavi Dalmacije i Hrvatske.

Mnoge pjesme u "Cvitu razgovora" mogle bi samostalno zaživjeti jer mikrostrukturom potvrđuju čvrstu fabulu i kompoziciju. Poetska podloga "Cvita razgovora" obogaćena je i pjesničkim molitvama, poput "Putnog tovaruša" Ane Katarine Zrinke, potom simboličko-alegorijskim i dijaloškim pjesmama, ali i pjesničkim posebnostima Grabovčeva pjesmotvora - stiliziranim odjecima svetačkih legenda, lauda i crkvenih prikazanja.

Prozne pak stranice "Cvita razgovora" donose poučno, didaktično štivo temeljeno na pouci duhovnoj, ali i religiozno-pripovjednu prozu temeljenu na stiliziranim starozavjetnim tekstovima kojima nastoji oplemeniti dušu čitateljevu primjerima kreposti, istinske duhovnosti i svetosti, te konačno u trećem sloju - povijesnu prozu koja sadrži stilizirane stare kronike izložene kratko i sažeto, prilagođene knjizi znanja Grabovčeva vremena.

MILAN BEGOVIĆ

Milan Begović rođen je 19. siječnja 1876. u Vrlici. U rodnom je mjestu započeo školovanje, nastavio u Splitu(pohađao isti razred s Vladimirom Nazorom), a potom u Zagrebu i Beču završivši studij romanistike i slavistike.

Radio je na gimnazijama  u Splitu, Zadru, Zagrebu i Sarajevu, u međuvremenu i kao dramaturg Deutsches Schauspiclhaus u Hamburgu, odnosno kao redatelj i dramaturg na bečkoj Noue Wienner Buhne, nakratko u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, a 1927. -1929., bio je ravnatelj Drame HNK u Zagrebu. Uređivao je književni časopis "Kritika" 1921.- 1922., a potom u dva navrata "Suvremenik" (s A. B. Šimićem 1923. te 1931. - 1932. s A. Bonifačićem). Nakon umirovljenja živio je neko vrijeme u svojem dvorcu Bisag kod Zeline, a potom uglavnom u Zagrebu. Poslije rata, 1945. godine, Sud časti Društva književnika Hrvatske svrstava ga među fašiste. Umro je u Zagrebu 13.svibnja 1948; pokopan je bez počasti i nekrologa.

Pisao je pjesme, drame, novele, romane, putopise, eseje, kazališne kritike i feljtone te prevodio. Služio se pseudonimom Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja i Stanko Dušić.

U književnost je ušao 1981. objavivši u zadarskome "Narodnom listu" prigodnicu Nad spomenikom Viških junaka pod pseudonimom Tugomir Cetinski. Dvije godine kasnije u Splitu je pod istim pseudonimom objavio pjesničku zbirku Gretchen, a u Zagrebu 1897. pod svojim imenom zbirku Pjesme. Nakon što je u "Hrvatskom salonu" 1898.godine nekoliko soneta, 1900. objavljuje Knjigu Boccadoro pod pseudonimom Hercs de la Maraja, zbirku koja ga je uključila u središte hrvatskog modernizma. Knjiga je od strane Starih proglašena bolesnom (D. Politeo), dok su je Mladi modernisti, zajedno  s Nazorovim  Slavenskim legendama, smatrali početkom "posebne faze naše novije lirike" (P.Skok Mikov). Danas se ocjenjuje kao jedna od ponajboljih zbirki galantne lirike u novijoj hrvatskoj književnosti (M.Tomasović).

Prvi mu je roman Dunja u kovčegu (Zagreb, 1921.) bio ocjenjivan kao "najbolji lirski roman u našoj književnosti" (J.Bogner), izrazito je autobiografičan r radnjom koja se zbiva u Begovićevu zavičaju. Drugi je opsežni "roman iz zagrebačkog poslijeratnog života" Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca - prvo objavljen kao feljton u zagrebačkim "Novostima" 1930.-1931.). Odlikuje se složenom kompozicijom, a smatra se jednim od najboljih romana  svojega doba.Treći, povijesni roman Sablasti u dvorcu, objavljen mu je posmrtno (1952.). S najistaknutijim svojim novelama kao što su Kvartet i Dva bijela hljeba Begović se potvrdio ne samo kao izniman pripovijedač veći kao pisac koji je ostao trajno vezan za rodni kraj.

Prvo dramsko djelo Begović je objavio 1894. (dramolet Pod ciganskim čadorom ) u "Prosvjeti" također pod svojim prvim pseudonimom. Pod pseudonimom Stanko Dušić u Pragu je tiskao dramsku tročinku Myrrha, dok mu slijedeće godine splitski amateri izvode socijalnu dramu Za tugom srećom, a zagrebački HNK 1905. jednočinku Venus victrix. U Zagrebu mu je 1906. istodobno objavljena te izvedena drama Gospogja Walewska - pseudoromantička povijesna drama u pet činova, potom 1909. drama iz njegova zavičajnoga podneblja Stana Biučića. Naročitu pažnju bila je svratila njegova mistično-religiozna drama Božji čovjek 1924, potom pirandellovska tragikomedija Pustolov pred vratima (1926.), odnosno komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci(1930.).Posebno mjesto zauzela je njegova psihološka drama Bez trećeg nastala na temelju posljednjeg poglavlja romana Giga Barićeva koji je pak bio napisan kao prozna inačica već skicirane drame, dok se posljednjom I Lela će nositi kapelin(1941.) - dramom "iz života jedne dalmatinske provincijalke" - Begović još jednom vratio svojem zavičaju.

Begović je bio naš najpopularniji dramski pisac između dva rata i ujedno najigraniji hrvatski autor izvan domovine. Većina drama izvedena mu je ne samo u zagrebačkim i u ostalim hrvatskim kazalištima, već i na inozemnim scenama među kojima je drama Bez trećega imala najveći odjek. Za četiri je dobio uglednu Demetrovu nagradu, a  Begovićuima su snimljeni i filmovi.

Osim što je prevodio poeziju, Begović je za kazališne potrebe preveo mnoge  strane dramatičare, a za komičnu operu Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta (1935.) napisao je libreto. I u putopisnom žanru ovaj inače veliki europski putnik ostavio je traga zbirkom Put po Italiji (Zagreb, 1942.). Kazališnom kritikom bavio se dvadesetih godina pišući za zagrebačke "Novosti", a objavio je niz članaka, eseja i studija o glumcima i redateljima (Kritike i prikazi, 1943. Umjetnikovi zapisi, 1943.).

I pokraj opsežnog i raznovrsnog opusa Begović je u osnovi ostao vjeran kazalištu, odnosno dramskom momentu u umjetnosti koji se u većini njegovih djela temelji na odnosu muškarca i žene.

Kritika se različito, nerijetko i kontradiktorno, odnosila prema piscu Begoviću - od precjenjivanja do osporavanja. Danas, dok se njegov golem opus još utvrđuje, Begović je postao "predmetom smirene analize akademsku kritike a s druge strane vlasništvom rastućeg broja čitatelja i kazališnih gledatelja" (B. Senker).

Iz bogate literature o ovome piscu izdvaja se biografija Mirka Žeželja Pijanac života (Zagreb, 1980.) te studija Borisa Senkera Begovićev scenski svijet(Zagreb, 1987.), a u novije doba dopunjuje je Zbornik radova sa skupa Milan Begović i njegovo djelo (Vrlika ? Sinj, 1997.).

Autor teksta: Vinko Brešić ; preuzeto iz monografije "Vrlika", Vrlika 2001.

ANTE KUDUZ

Ante Kuduz, slikar i grafičar (Vrlika, 14.06.1935.). Diplomirao je 1961. a specijalni odjel za grafiku u klasi M. Detonija završio je 1964. na Akademiji u Zagrebu gdje je sada profesor. U njegovim ranijim radovima osjećaju se tragovi figuracije (Otok, 1964.), poslije odbacuje predmetnu aluziju i gradi kvadratične ili kružne oblike oko naglašena središta kompozicije, pokrenute dinamičnim silama i ritmovima (ciklus Kadar, 1965. - 70.). Radovi što slijede sinteza su asocijativne apstrakcije i čvršće organizacije likovnih elemenata koji sugeriraju pokret u prostoru (Prostor u plavom, 1972.);Prostor A, 1972).U novijim crtežima i grafikama slobodno ispisuje detalje u okviru racionalno programiranih cjelina, a najvažnija zbivanja na plohi postiže zbrajanjem i umnažanjem osnovnih strukturalnih jedinica (ciklus Grad, 1976/77., panoramski prikaz krajolika Zagorja, 1984.). Kreće se od izrazite polikromije do crno-bijelih odnosa i međusobne  kombinacije grafičkih i kromatskih kontrasta. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Beogradu, Novom Sadu, Haagu i dr. Bavi se grafičkim oblikovanjem, opremom knjiga, časopisa i kataloga.

O njegovom radu pisali su brojni likovni kritičari Ž.Sabol, J. Denegri, M.Šolman, I. Zidić, Z. Maković, T. Maroević, Ž. Koščević i dr.

Preneseno iz Hrvatske likovne enciklopedije, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 2005.